Božiji Poslanik - neka ga Bog blagoslovi i mir podari - bio je najplemenitiji čovjek po lozi i najveći od njih po statusu i vrlini. Bio je to Muhammed ibn Abdullah ibn Abdul Muttalib ibn Hashim ibn Abd Manaf ibn Qusayy ibn Kilab ibn Murrah ibn Ka’b ibn Lu’ay ibn Ghalib ibn Fihr ibn Malik ibn En-Nadr ibn Kinanah ibn Khuzaymah ibn Mudrikah ibn Ilyas ibn Mudar ibn Nizar ibn Ma’ad ibn Adnan.
Poslanikov otac, Abdullah, oženio se Aminom bint Wahb, a Poslanik, mir i blagoslov na njega, rođen je u ponedjeljak, dvanaestog Rebi'ul-Awwala, u Godini slona, godini u kojoj je Abraha krenuo srušiti Kabu, ali su mu se Arapi oduprli. AbdulMuttalib ga je obavijestio da Kuća ima Gospodara koji će je zaštititi, pa je Abraha otišao sa slonovima, a Bog je poslao na njih ptice noseći vatreno kamenje koje ih je uništilo, i tako je Bog zaštitio Kuću od svake štete. Njegov otac je umro dok je još bio u majčinoj utrobi, prema ispravnom mišljenju učenjaka, pa se Poslanik rodio kao siroče. Svemogući Bog je rekao: (Nije li te našao siročetom i dao ti sklonište?)
Dojenje njega
Muhammeda (mir neka je s njim) dojila je Halima al-Sadia nakon što je došla Kurejšijama tražeći dojilju. Imala je sina malog djeteta i nije mogla pronaći ništa čime bi utažila njegovu glad. To je bilo zato što su žene iz plemena Banu Sa'd odbile dojiti Poslanika (mir neka je s njim) jer je izgubio oca, misleći da im dojenje neće donijeti nikakvo dobro ili nagradu. Zbog toga je Halima al-Sadia postigla blagoslov u svom životu i veliku dobrotu kakvu nikada prije nije vidjela. Muhammed (mir neka je s njim) odrastao je za razliku od drugih mladića u smislu snage i izdržljivosti. Vratila se s njim njegovoj majci kada je imao dvije godine i zamolila je njezino dopuštenje da Muhammed ostane s njom iz straha da se ne razboli u Meki. On se vratio s njom.
Njegovo sponzorstvo
Poslanikova majka, Amina bint Wahb, umrla je kada je imao šest godina. Vraćala se s njim iz regije Abwa', područja između Meke i Medine, gdje je posjećivala njegove stričeve s majčine strane iz plemena Banu Adi iz plemena Banu Najjar. Nakon toga se preselio kod svog djeda, Abdul Muttaliba, koji se jako brinuo o njemu, vjerujući da je dobar i od velike važnosti. Zatim je njegov djed umro kada je Poslanik imao osam godina, te se preselio kod svog strica, Ebu Taliba, koji ga je vodio sa sobom na svoja trgovačka putovanja. Na jednom od tih putovanja, redovnik mu je rekao da će Muhammed biti od velike važnosti.
Radi kao pastir
Poslanik (s.a.v.s.) je bio pastir za stanovnike Meke. O tome je rekao: „Bog nije poslao proroka osim da čuva ovce.“ Njegovi ashabi su ga upitali: „A vi?“ Rekao je: „Da, čuvao sam ih za kirete (dio dinara ili dirhema) za stanovnike Meke.“ Dakle, Poslanik (s.a.v.s.) je bio uzor u zarađivanju za život.
Njegovo djelo je u trgovini
Hatidža bint Huvejlid (neka je Allah zadovoljan njome) imala je mnogo bogatstva i plemićko podrijetlo. Bavila se trgovinom i kada je čula da je Muhammed čovjek istinoljubiv, pouzdan u svom radu i velikodušan u svom moralu, povjerila mu je da ode kao trgovac s njezinim novcem s njezinim robom po imenu Majsera u zamjenu za naknadu. Tako je on (mir i blagoslov na njega) otišao kao trgovac na Levant i sjeo na cestu u sjenu drveta blizu jednog redovnika. Redovnik je rekao Majseri da onaj koji je sišao pod to drvo nije nitko drugi nego prorok, a Majsera je rekla Hatidži što je redovnik rekao, što je bio razlog zašto je zatražila brak s Poslanikom. Njegov ujak Hamza ju je zaprosio i vjenčali su se.
Njegovo sudjelovanje u izgradnji Kabe
Kurejšije su odlučile obnoviti Kabu kako bi je zaštitile od uništenja u poplavama. Utvrđeno je da se izgradi čistim novcem, oslobođenim bilo kakve vrste lihvarenja ili nepravde. El-Valid ibn al-Mughira se usudio srušiti je, a zatim su je počeli graditi malo po malo dok nisu stigli do mjesta Crnog kamena. Među njima je došlo do spora oko toga tko će ga postaviti na njegovo mjesto, te su se složili prihvatiti sud prvog koji uđe, a to je bio Poslanik, mir i blagoslov na njega. Savjetovao im je da Crni kamen postave na tkaninu koju će svako pleme nositi s jednog kraja kako bi ga postavilo na njegovo mjesto. Prihvatili su njegov sud bez rasprave. Dakle, mišljenje Poslanika, mir i blagoslov na njega, bio je faktor u odsustvu sporova među plemenima Kurejšija i njihovog međusobnog neslaganja.
Početak otkrivenja
Poslanik - neka ga Bog blagoslovi i mir podari - obično se povlačio u pećinu Hira za vrijeme mjeseca ramazana, ostavljajući sve oko sebe, distancirajući se od svake laži, pokušavajući se što više približiti svemu što je ispravno, razmišljajući o Božjem stvaranju i Njegovoj domišljatosti u svemiru. Njegov vid je bio jasan i nedvosmislen, i dok je bio u pećini, došao mu je melek rekavši: (Čitaj), pa je Poslanik odgovorio rekavši: (Nisam čitač), i zahtjev je ponovljen tri puta, a melek je posljednji put rekao: (Čitaj u ime Gospodara svoga koji je stvorio), pa se vratio Hatidži u stanju krajnjeg straha zbog onoga što mu se dogodilo, a ona ga je umirila.
U tom smislu, Majka vjernika, Aiša, neka je Bog zadovoljan njome, pripovijedala je: „Prva objava s kojom je Božji Poslanik, s.a.v.s., započeo bila je istinita vizija u snu. Ne bi vidio viziju osim ako mu ne bi došla poput zore. Tako bi odlazio u Hiru i tamo provodio mnogo noći u ibadetu, te bi za to pripremao namirnice. Zatim bi se vraćao Hatidži, a ona bi mu opskrbljivala iste namirnice, sve dok mu istina nije došla dok je bio u pećini Hira. Tada mu je došao melek i rekao: „Uči.“ Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je: „Rekla sam: Ne mogu učiti.“ Pa me je uzeo i pokrio dok nisam bila iscrpljena. Zatim me pustio i rekao: „Uči.“ Rekla sam: „Ne mogu učiti.“ Pa me je uzeo i pokrio me drugi put dok nisam bila iscrpljena. Zatim me pustio i rekao: „Uči.“ Rekla sam: „Ne mogu učiti.“ Pa me je uzeo i pokrio me treći put dok nisam bila iscrpljena.“ Zatim me pustio i rekao: „Uči.“ Rekla sam: „Ne mogu učiti.“ Pa me je uzeo i pokrio me treći put dok nisam bila iscrpljena.“ Zatim me pustio, pa reče: {Čitaj u ime Gospodara svoga koji je stvorio} [El-Alek: 1] - sve dok nije stigao - {Poučio je čovjeka onome što nije znao} [El-Alek: 5].
Zatim ga je Hatidža, neka je Allah zadovoljan njome, odvela svom rođaku Varaki ibn Navfalu, koji je bio stari slijepac i napisao Evanđelje na hebrejskom. Poslanik mu je ispričao šta se dogodilo, a Varaka je rekao: „Ovo je zakon koji je objavljen Musi. Volio bih da sam mlado deblo u njemu, da bih bio živ kada te tvoj narod protjera.“ Allahov Poslanik, neka ga Allah blagoslovi i blagoslovi, reče: „Hoće li me protjerati?“ Varaka reče: „Da. Nijedan čovjek nikada nije došao s nečim sličnim onome što si ti donio, a da ga nije posjetio. Ako doživim tvoj dan, podržat ću te odlučnom pobjedom.“
Zatim je Waraqa umro, a objava Poslaniku (mir i blagoslov neka je na njega) bila je prekinuta na neko vrijeme. Rečeno je da je trajala samo nekoliko dana. Svrha toga bila je umiriti Poslanika i ponovno ga potaknuti da žudi za objavom. Međutim, Poslanik (mir i blagoslov neka je na njega) nije prestao da se osamljuje u pećini Hira, već je nastavio to činiti. Jednog dana, čuo je glas s neba, a to je bio Džibril (mir neka je na njega). Sišao je s riječima Svemogućeg Boga: „O ti koji si ogrnut svojim ogrtačem! Ustani i opominji! I Gospodara svoga slavi! I odjeću svoju očisti! I nečistoću kloni.“ Tako je Svemogući Bog naredio Svom Poslaniku da se obraća Njegovom Jedinstvu i da se samo Njemu klanja.
Tajni poziv
Poziv na islam u Meki nije bio stabilan zbog širenja idolopoklonstva i politeizma. Stoga je u početku bilo teško izravno pozivati na monoteizam. Božji Poslanik nije imao drugog izbora nego držati poziv u tajnosti. Počeo je pozivajući svoju obitelj i one u kojima je vidio iskrenost i želju da saznaju istinu. Njegova supruga Hatidža, njegov oslobođenik Zejd ibn Harisa, Ali ibn Ebi Talib i Ebu Bekr al-Siddik bili su prvi koji su povjerovali u njegov poziv. Ebu Bekr je zatim podržao Poslanika u njegovom pozivu, a sljedeći su od njegove ruke prešli na islam: Osman ibn Affan, al-Zubejr ibn al-Avvam, Abd al-Rahman ibn Avf, Sa`d ibn Ebi Vekkas i Talha ibn Ubejd Allah. Islam se zatim malo-pomalo širio Mekom sve dok nije javno objavio poziv nakon tri godine držanja u tajnosti.
Početak javnog poziva
Božji Poslanik - mir neka je s njim - započeo je javno pozivajući svoje pleme. Uzvišeni Bog je rekao: (I upozorite svoju najbližu rodbinu), pa se Poslanik popeo na brdo Safa i pozvao plemena Kurejšija u Božje Jedinstvo. Ismijavali su ga, ali Poslanik nije oklijevao u pozivu, a Ebu Talib je preuzeo na sebe da zaštiti Poslanika i nije obraćao pažnju na riječi Kurejšija o odvraćanju Poslanika od njegovog poziva.
bojkot
Kurejšijska plemena su se složila bojkotirati Poslanika i one koji su u njega vjerovali te ih opsjedati u dolini Banu Hašim. Ovaj bojkot uključivao je zabranu kupnje ili prodaje s njima, uz to što se nisu s njima trebali ženiti ili udavati. Ovi uvjeti bili su dokumentirani na ploči i obješeni na zidu Kabe. Opsada je trajala tri godine i završila je nakon što se Hišam bin Amr konzultirao sa Zuhairom bin Abi Umayyom i drugima o prekidu opsade. Htjeli su poderati dokument o bojkotu, samo da bi otkrili da je nestao osim "U Tvoje ime, o Bože", i tako je opsada ukinuta.
Godina tuge
Hatidža, koja je podržavala Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) tri godine prije njegovog preseljenja u Medinu, umrla je. Iste godine, Ebu Talib, koji je štitio Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) od zla Kurejšija, teško se razbolio. Kurejšije su iskoristile njegovu bolest i počele su nanositi Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.) tešku štetu. Grupa kurejšijskih plemića otišla je Ebu Talibu kada se njegova bolest pogoršala i zamolila ga da zaustavi Allahovog Poslanika (s.a.v.s.). Ebu Talib mu je rekao što žele, ali ih je ignorirao. Prije Ebu Talibove smrti, Allahov Poslanik (s.a.v.s.) pokušao ga je natjerati da progovori šehadet, ali on nije odgovorio i umro je kakav jest. Njegova smrt i smrt Hatidže (neka je Allah zadovoljan njome) duboko su rastužile Allahovog Poslanika (s.a.v.s.), jer su mu bile podrška, oslonac i zaštita. Ta godina je nazvana Godinom tuge.
Božji Poslanik - mir neka je s njim - otišao je u Taif da pozove pleme Thaqif u Božje jedinstvo nakon smrti svog ujaka i njegove supruge. Bio je izložen šteti od Kurejšija, te je zatražio od plemena Thaqif podršku i zaštitu, te da povjeruju u ono što je donio, nadajući se da će to prihvatiti. Međutim, oni nisu odgovorili i dočekali su ga s ruganjem i ismijavanjem.
Božji Poslanik je potaknuo svoje ashabe da se presele u zemlju Abesiniju zbog mučenja i zla kojima su bili izloženi, obavještavajući ih da tamo postoji kralj koji nikome nije učinio nepravdu. Tako su otišli kao emigranti, i to je bila prva emigracija u islamu. Njihov broj dosegao je osamdeset i tri čovjeka. Kada su Kurejšije saznale za emigraciju, poslali su Abdullaha ibn Abi Rabi'aha i Amra ibn al-Asa s darovima i poklonima Negusu, kralju Abesinije, i zatražili od njega da vrati iseljene muslimane, protestirajući da su napustili svoju vjeru. Međutim, Negus im nije odgovorio.
Negus je zatražio od muslimana da iznesu svoj stav. Džafer ibn Ebi Talib je govorio u njihovo ime i rekao Negusu da ih je Poslanik uputio na put pravednosti i istine, daleko od puta nepristojnosti i poroka, pa su mu vjerovali i zbog toga bili izloženi šteti i zlu. Džafer mu je proučio početak sure Merjem, a Negus je gorko zaplakao. Obavijestio je poslanike Kurejšija da ih neće predati i vratio im njihove darove. Međutim, oni su se sljedećeg dana vratili Negusu i obavijestili ga da muslimani tumače izjavu o Isusu, sinu Merjeminom. Čuo je od muslimana njihovo mišljenje o Isusu, a oni su mu rekli da je on Božji rob i Njegov Poslanik. Tako je Negus povjerovao muslimanima i odbio zahtjev Abdullaha i Amra da im preda muslimane.
Postoje različiti izvori o datumu Isre i Mi'radža. Neki kažu da je to bilo u noći dvadeset i sedmog redžeba u desetoj godini poslanstva, dok drugi kažu da je to bilo pet godina nakon misije. Putovanje je uključivalo transport Božijeg Poslanika iz Svete kuće u Meki u Jeruzalem na zvijeri zvanoj Burak, u pratnji Džibrila, mir neka je s njim.
Zatim je uznesen na najniže nebo gdje je sreo Adama - mir neka je s njim - zatim na drugo nebo gdje je sreo Jahju bin Zakarijju i Isusa bin Merjem - mir neka je s njima - zatim na treće nebo gdje je vidio Josipa - mir neka je s njim - zatim je sreo Idrisa - mir neka je s njim - na četvrtom nebu, Arona bin Imrana - mir neka je s njim - na petom nebu, Musua bin Imrana na šestom nebu i Abrahama - mir neka je s njim - na sedmom nebu, i mir je sklopljen među njima i oni su priznali poslanstvo Muhammeda - mir neka je s njim - zatim je Muhammed uznesen na Lotosovo drvo Granice, i Bog mu je nametnuo pedeset molitvi, a zatim ih je smanjio na pet.
Delegacija od dvanaest muškaraca iz Ensarija došla je Božijem Poslaniku da se zakune na odanost Jedinstvu Boga - Svevišnjem - i da se suzdrže od krađe, preljuba, grijeha ili lažnog govora. Ova zakletva je dana na mjestu zvanom Al-Aqaba; stoga je nazvana Prvom zakletvom Akabe. Poslanik je s njima poslao Mus'aba ibn `Umaira da ih podučava Kur'anu i objašnjava im vjerska pitanja. Sljedeće godine, tijekom hadža, sedamdeset i tri muškarca i dvije žene došli su Božijem Poslaniku da mu se zakunu na odanost, i tako je dana Druga zakletva Akabe.
Muslimani su migrirali u Medinu kako bi sačuvali svoju vjeru i sebe te uspostavili sigurnu domovinu u kojoj bi mogli živjeti u skladu s načelima poziva. Ebu Salema i njegova obitelj bili su prvi koji su migrirali, a zatim Suhaib nakon što je predao svo svoje bogatstvo Kurejšijama radi monoteizma i migracije radi Njega. Tako su muslimani migrirali jedan za drugim sve dok Meka nije bila gotovo prazna od muslimana, što je navelo Kurejšije da se boje za sebe od posljedica migracije muslimana. Grupa njih okupila se u Dar al-Nadwi kako bi tražili način da se riješe Poslanika, mir i blagoslov s njim. Na kraju su uzeli mladića iz svakog plemena i udarili Poslanika jednim udarcem, tako da se njegova krv podijeli među plemenima i da se Benu Hašim ne bi mogao osvetiti nad njima.
Iste noći, Allah je dao dopuštenje Svome Poslaniku da emigrira, pa je uzeo Ebu Bekra za suputnika, smjestio Alija u svoj krevet i naredio mu da vrati vlasnicima povjerene stvari koje je imao kod sebe. Poslanik je unajmio Abdullaha bin Urayqita da ga vodi na putu za Medinu. Poslanik je krenuo s Ebu Bekrom prema pećini Thawr. Kada su Kurejšije saznale za neuspjeh svog plana i Poslanikovu emigraciju, počeli su ga tražiti dok jedan od njih nije stigao do pećine. Ebu Bekr se jako uplašio za Poslanika, ali ga je Poslanik umirio. Ostali su u pećini tri dana dok se stvari nisu stabilizirale i potraga za njima nije prestala. Zatim su nastavili putovanje u Medinu i tamo stigli trinaeste godine misije, dvanaestog dana mjeseca Rabi'ul-Awwala. Ostao je četrnaest noći s Bani Amrom bin Aufom, tijekom kojih je osnovao džamiju Quba, prvu džamiju izgrađenu u islamu, a nakon toga je počeo uspostavljati temelje islamske države.
Božji Poslanik je naredio izgradnju džamije na zemljištu koje je kupio od dva siročad. Poslanik i njegovi ashabi započeli su gradnju, a kibla (smjer molitve) bila je usmjerena prema Jeruzalemu. Džamija je imala veliki značaj, jer je bila mjesto susreta muslimana za molitvu i obavljanje drugih vjerskih dužnosti, uz učenje islamskih znanosti i jačanje veza i odnosa među muslimanima.
Božji Poslanik je uspostavio bratstvo između muslimanskih imigranata i ensarija na temelju pravde i jednakosti. Država se ne može uspostaviti ako se njeni pojedinci ne ujedine i ne uspostave međusobni odnos zasnovan na ljubavi prema Bogu i Njegovom Poslaniku i njihovoj predanosti cilju islama. Tako je Božji Poslanik povezao njihovo bratstvo s njihovom vjerom, a bratstvo je pojedincima dalo odgovornost jedni za druge.
Medini je trebalo nešto što će je organizirati i jamčiti prava njenog naroda. Stoga je Poslanik napisao dokument koji je služio kao ustav za muhadžire, ensarije i Židove. Ovaj dokument bio je od velike važnosti, jer je služio kao ustav koji je regulirao poslove države, iznutra i izvana. Poslanik je uspostavio članke u skladu s odredbama islamskog prava i bio je pravedan u smislu tretmana Židova. Njegovi članci su ukazivali na četiri posebne odredbe islamskog prava, a to su:
Islam je religija koja radi na ujedinjenju i koheziji muslimana.
Islamsko društvo može postojati samo uz međusobnu podršku i solidarnost svih pojedinaca, pri čemu svaki snosi svoju odgovornost.
Pravda se očituje u detaljima i u detaljima.
Muslimani se uvijek vraćaju vladavini Svemogućeg Boga, kako je navedeno u Njegovom Šerijatu.
Poslanik (mir i blagoslov na njega) vodio je niz osvajanja i bitaka s ciljem uspostavljanja pravde i pozivanja ljudi jedinstvu Svemogućeg Boga, uklanjajući prepreke koje su ometale širenje poruke. Vrijedi napomenuti da su osvajanja koja je Poslanik izvojevao bila praktičan primjer čestitog ratnika i njegovog poštovanja prema čovječanstvu.
To se dogodilo nakon što su se odnosi između Božijeg Poslanika u Medini i plemena izvan nje počeli intenzivirati, što je dovelo do niza borbenih sukoba između različitih strana. Borba kojoj je Poslanik svjedočio nazvana je prepadom, a ona kojoj nije svjedočio nazvana je tajnim. Slijedi prikaz nekih detalja prepada koje je Poslanik - neka ga Bog blagoslovi i mir podari - vodio s muslimanima koji su bili s njim:
Bitka kod Badra
Dogodilo se to druge godine po Hidžri, sedamnaestog ramazana. Uzrokovalo ga je presretanje kurejšijske karavane koja se kretala prema Meki, a koju je predvodio Ebu Sufjan. Kurejšije su pojurile zaštititi svoju karavanu i izbila je borba među muslimanima. Broj mušrika dosegao je tisuću boraca, dok je broj muslimana bio tristo trinaest ljudi. Završilo je pobjedom muslimana, koji su ubili sedamdeset mušrika i zarobili sedamdeset drugih, koji su oslobođeni uz novac.
Bitka kod Uhuda
Dogodilo se to treće godine po Hidžri, u subotu, petnaestog ševvala. Razlog tome bila je želja Kurejšija da se osvete muslimanima za ono što im se dogodilo na dan Bedra. Broj mušrika dosegao je tri tisuće boraca, dok je broj muslimana bio oko sedamsto ljudi, od kojih je pedeset postavljeno na stražnjoj strani planine. Kada su muslimani pomislili da su pobijedili, počeli su skupljati plijen. Halid ibn al-Valid (koji je u to vrijeme bio mušrik) iskoristio je priliku, okružio muslimane iza planine i borio se s njima, što je dovelo do pobjede mušrika nad muslimanima.
Bitka kod Banu Nadira
Pleme Benu Nadir bilo je židovsko pleme koje je prekršilo svoj savez s Božjim Poslanikom. Poslanik je naredio da budu protjerani iz Medine. Vođa licemjera, Abdullah ibn Ubayy, rekao im je da ostanu gdje jesu u zamjenu za podršku boraca. Bitka je završila protjerivanjem ljudi iz Medine i njihovim odlaskom iz nje.
Bitka Konfederacije
Dogodila se pete godine po Hidžri, a pokrenuli su je vođe plemena Banu Nadir poticajući Kurejšije da se bore protiv Božijeg Poslanika. Salman el-Farsi savjetovao je Poslaniku da iskopa rov; stoga se ova bitka naziva i Bitka kod rova, a završila je muslimanskom pobjedom.
Bitka kod Banu Kurejze
Ovo je napad koji je uslijedio nakon Bitke Konfederacije. Dogodio se pete godine po Hidžri. Uzrok mu je bio što su Židovi iz plemena Banu Kurejza prekršili svoj savez s Božjim Poslanikom, sklopili saveze s Kurejšijama i željeli izdati muslimane. Tako je Božji Poslanik izašao na njih s tri tisuće muslimanskih boraca i opsjedali su ih dvadeset pet noći. Njihova situacija postala je teška i pokorili su se zapovijedi Božjeg Poslanika.
Bitka na Hudejbiji
Dogodilo se to šeste godine po Hidžri, u mjesecu Zul-Ki'deu, nakon što je Božiji Poslanik u snu vidio da on i oni s njim idu u Časnu kuću, sigurni i obrijanih glava. Naredio je muslimanima da se pripreme za obavljanje umre, te su ušli u ihram iz Zul-Hulejfe, ne noseći ništa sa sobom osim pozdrava putnika, kako bi Kurejšije znale da ne traže borbu. Stigli su na Hudejbiju, ali su ih Kurejšije spriječile da uđu. Poslanik je poslao k njima Osmana ibn Affana da ih obavijesti o istini njihovog dolaska, a pričalo se da je ubijen. Božiji Poslanik je odlučio pripremiti se i boriti se protiv njih, pa su poslali Suhejla ibn Amra da se s njima dogovori o mirovnom sporazumu. Mirovni sporazum je sklopljen sprječavanjem rata na period od deset godina, te da će muslimani vratiti onoga ko im dođe od Kurejšija, a da Kurejšije neće vratiti onoga ko im dođe od muslimana. Muslimani su oslobođeni svog ihrama i vraćeni u Meku.
Bitka kod Hajbara
To se dogodilo sedme godine po Hidžri, na kraju mjeseca Muharema. To se dogodilo nakon što je Božji Poslanik odlučio eliminirati židovska okupljanja, jer su predstavljala prijetnju muslimanima. Poslanik je zapravo krenuo u ostvarenje svog cilja, a stvar je završila u korist muslimana.
Bitka kod Mu'taha
Dogodilo se to osme godine po Hidžri, u džumada-l-uli, a uzrokovano je Poslanikovim gnjevom zbog ubojstva El-Haritha ibn Umaira El-Azdija. Poslanik je imenovao Zejda ibn Harithu za zapovjednika muslimana i preporučio da se Dža'far imenuje za zapovjednika ako Zejd bude ubijen, a zatim da se nakon Dža'fara imenuje Abdullah ibn Rawahah za zapovjednika. Zamolio ih je da pozovu ljude u islam prije početka borbi, a borbe su završile pobjedom muslimana.
Osvajanje Meke
Dogodilo se to osme godine po Hidžri, tijekom mjeseca Ramazana, iste godine kada je i osvojena Meka. Razlog osvajanja bio je napad Benu Bekra na Benu Khuza'u i ubojstvo nekoliko njih. Božji Poslanik i oni s njim pripremali su se za marš prema Meki. U to vrijeme, Ebu Sufjan je prešao na islam. Božji Poslanik je podario sigurnost svakome tko uđe u njegovu kuću, u znak zahvalnosti za njegov status. Poslanik je ušao u Meku slaveći i zahvaljujući Bogu za jasno osvajanje. Obišao je Svetu Kabu, razbio idole, klanjao dva rekata kod Kabe i oprostio Kurejšijama.
Bitka kod Hunayna
To se dogodilo osme godine po Hidžri, desetog dana mjeseca Ševvala. Razlog tome je bio što su plemići plemena Havazin i Takif vjerovali da će se Poslanik boriti protiv njih nakon osvajanja Meke, pa su odlučili započeti borbu i krenuli su u to. Božiji Poslanik i svi oni koji su prešli na islam izašli su im u susret dok nisu stigli do Wadi Hunejna. Pobjeda je u početku bila za Havazina i Takifa, ali je potom, nakon postojanosti Božijeg Poslanika i onih s njim, prešla na muslimane.
Bitka kod Tabuka
Dogodilo se to devete godine po Hidžri, u mjesecu Redžebu, zbog želje Rimljana da ukinu islamsku državu u Medini. Muslimani su izašli u borbu i ostali u regiji Tabuk oko dvadeset noći, te se vratili bez borbe.
Božji Poslanik poslao je nekoliko svojih ashaba kao glasnike da pozovu kraljeve i prinčeve u jedinstvo Boga - Svemogućeg - i neki od kraljeva su prešli na islam, a neki su ostali u svojoj vjeri. Među tim pozivima su:
Amr ibn Umayya al-Damri Negusu, kralju Abesinije.
Hattab ibn Ebi Balta'a Al-Muqawqisu, vladaru Egipta.
Abdullah bin Hudhafah Al-Sahmi Hosrauu, kralju Perzije.
Dihja bin Kalifa Al-Kalbi Cezaru, kralju Rimljana.
Al-Ala’ bin Al-Hadrami Al-Mundhiru bin Sawiju, kralju Bahreina.
Sulejt ibn Amr el-Amri Hudhi ibn Aliju, vladaru Jemame.
Shuja’ ibn Wahb od Benu Asada ibn Khuzaymaha El-Harithu ibn Ebi Shammaru El-Ghassaniju, vladaru Damaska.
Amr ibn al-Aas kralju Omana, Džafaru, i njegovom bratu.
Nakon osvajanja Meke, više od sedamdeset delegacija iz plemena došlo je Božijem Poslaniku, izjavljujući svoj prelazak na islam. Među njima su:
Delegacija Abd al-Qaisa, koja je došla dva puta; prvi put u petoj godini Hidžre, a drugi put u godini delegacija.
Dosova delegacija, koja je došla početkom sedme godine po Hidžri kada je Božiji Poslanik bio u Hajberu.
Furva bin Amr El-Džudhemi osme godine po Hidžri.
Sada delegacija u osmoj godini po Hidžri.
Ka'b ibn Zuhejr ibn Ebi Selme.
Delegacija Udre u mjesecu safaru devete godine po Hidžri.
Thaqifska delegacija u mjesecu ramazanu devete godine po Hidžri.
Božji Poslanik je također poslao Halida ibn al-Walida Benu al-Harith ibn Ka’bu u Nedžranu da ih pozove u islam na tri dana. Neki od njih su prihvatili islam, a Halid ih je počeo podučavati vjerskim pitanjima i islamskim učenjima. Božji Poslanik je također poslao Ebu Musu i Muaza ibn Džebela u Jemen prije oproštajnog hodočašća.
Božji Poslanik je izrazio želju da obavi hadž i jasno dao do znanja svoju namjeru da to učini. Napustio je Medinu, imenovavši Ebu Dudžanu za njenog upravitelja. Prošetao je prema Drevnoj kući i održao propovijed koja je kasnije postala poznata kao Oproštajna propovijed.
Oproštajna propovijed, koju je Poslanik Muhammed (mir i blagoslov neka su na njega) održao tijekom svog jedinog hodočašća, smatra se jednim od najvećih povijesnih dokumenata koji je postavio temelje novonastalog islamskog društva. Bila je to svjetionik smjernica za muslimane u njihovim vremenima mira i rata, iz kojeg su crpili moralne vrijednosti i načela uzornog ponašanja. Obuhvaćala je sveobuhvatna načela i temeljne propise u politici, ekonomiji, obitelji, etici, odnosima s javnošću i društvenom poretku.
Propovijed je obuhvatila najvažnije civilizacijske prekretnice islamske zajednice, temelje islama i ciljeve čovječanstva. Bila je uistinu rječita u svom govoru, obuhvaćajući i dobro ovog i zagrobnog života. Poslanik, mir i blagoslov na njega, započeo ju je hvaleći i zahvaljujući Bogu, te savjetovao svom narodu da se boji Boga i sluša Ga te da čini više dobrih djela. Nagovijestio je približavanje svoje smrti i odvojenost od svojih voljenih, rekavši: „Hvala Bogu, mi Ga hvalimo, tražimo Njegovu pomoć i molimo Njegov oprost. O ljudi, poslušajte što govorim, jer ne znam, možda vas više neću sresti nakon ove godine u ovoj situaciji nikada.“
Zatim je započeo svoju propovijed naglašavajući svetost krvi, novca i časti, objašnjavajući njihovu svetost u islamu i upozoravajući na kršenje zakona protiv njih. Rekao je: „O ljudi, vaša krv, vaš novac i vaša čast su vam sveti, baš kao što je svetost ovog vašeg dana (Arafata) u ovom vašem mjesecu (Zul-Hidždže) u ovoj vašoj zemlji (Svetoj zemlji). Nisam li prenio poruku?“ Zatim je podsjetio vjernike na Sudnji dan i Božju odgovornost za sve stvorenje, te na potrebu poštivanja emaneta i ispunjavanja istih prema njihovim vlasnicima, te upozorenje na njihovo rasipanje. Ispunjavanje emaneta uključuje: čuvanje obveza i islamskih propisa, savladavanje rada, očuvanje imovine i časti ljudi itd. Rekao je: „I doista ćete susresti svog Gospodara, pa će vas pitati o vašim djelima, a ja sam prenio [poruku]. Pa ko ima emanet, neka ga ispuni onome ko mu ga je povjerio.“
Zatim je Poslanik (mir i blagoslov na njega) upozorio muslimane da se ne vraćaju lošim običajima i moralu predislamskog doba, spominjući najistaknutije od njih: osvetu, lihvarstvo, fanatizam, manipuliranje propisima i prezir prema ženama... itd. Proglasio je potpuni prekid s predislamskim doba, rekavši: „Pazite, sve iz poslova predislamskog doba je prazno pod mojim nogama, a krv predislamskog doba je ništavna... i lihvarstvo predislamskog doba je ništavno.“ Riječ „protiviti se“ znači nevažeće i poništeno. Zatim je upozorio na Sotonine spletke i slijeđenje njegovih stopa, od kojih je najopasnije preziranje grijeha i ustrajanje u njima. Rekao je: „O ljudi, Sotona je očajavao da će ikada biti obožavan u ovoj vašoj zemlji, ali ako mu se pokoravaju u bilo čemu drugom osim toga, zadovoljan je onim što vi prezirete od svojih djela, pa ga se čuvajte zbog svoje vjere.“ To jest, možda je očajavao zbog vraćanja politeizma u Meku nakon njezina osvajanja, ali se među vama bori ogovaranjem, huškanjem i neprijateljstvom.
Zatim se Poslanik (s.a.v.s.) osvrnuo na fenomen umetanja (nasi') koji je postojao u predislamsko doba, kako bi upozorio muslimane na zabranu mijenjanja Allahovih propisa i mijenjanja njihovih značenja i naziva, kako bi se dopustilo ono što je Allah zabranio ili dopustilo ono što je Allah dozvolio, poput nazivanja lihvarstva (riba) kamatom i mita (darom) kao uvoda u njihovo dopuštanje. Rekao je: „O ljudi, umetanje je samo povećanje nevjerovanja, čime se one koji ne vjeruju odvode u zabludu…“ Zatim je Poslanik (s.a.v.s.) spomenuo svete mjesece i njihove pravne propise, a to su mjeseci koje su Arapi štovali i u kojima su ubijanje i agresija bili zabranjeni. Rekao je: „Broj mjeseci kod Allaha je dvanaest, od kojih su četiri sveta, tri uzastopna, i Redžeb Mudar, koji je između džumade i ša'bana.“
Žene su također primile lavovski dio oproštajnog plana. Poslanik, mir i blagoslov na njega, objasnio je njihov status u islamu i pozvao muškarce da se prema njima dobro odnose. Podsjetio ih je na njihova prava i dužnosti te na potrebu da se prema njima ljubazno postupa kao prema partnerima u bračnim odnosima, čime je poništio predislamski pogled na žene i naglasio njihovu obiteljsku i društvenu ulogu. Rekao je: „O ljudi, bojte se Boga u ophođenju sa ženama, jer ste ih uzeli kao emanet od Boga, a Ja sam vam njihove stidne dijelove učinio dozvoljenim Božjim riječima. Postupajte dobro sa ženama, jer one su vam kao zarobljenice koje ne posjeduju ništa za sebe.“
Zatim je prešao na objašnjenje važnosti i obveze pridržavanja Allahove Knjige i Sunneta Njegova Poslanika te djelovanja u skladu s propisima i plemenitim ciljevima sadržanim u njima, jer su oni put zaštite od zablude. Rekao je: „Ostavio sam vam ono čega se, ako se čvrsto držite, nikada nećete skrenuti s pravog puta: jasnu stvar: Allahovu Knjigu i Sunnet Njegova Poslanika.“ Zatim je Poslanik (s.a.v.s.) naglasio princip bratstva među muslimanima i upozorio na kršenje svetih običaja, nepravedno trošenje bogatstva ljudi, vraćanje fanatizmu, borbu i nezahvalnost za Allahove blagodati. Rekao je: „O ljudi, poslušajte moje riječi i shvatite ih. Morate znati da je svaki musliman brat drugom muslimanu i da su muslimani braća. Nije dozvoljeno osobi uzimati bogatstvo svoga brata osim po vlastitoj volji. Zato ne činite nepravdu jedni drugima. O Allahu, jesam li prenio poruku? I susrest ćete svoga Gospodara, zato se ne vraćajte za mnom kao nevjernici, udarajući jedni druge po vratovima.“
Zatim je Poslanik (mir i blagoslov na njega) podsjetio muslimane na vjerovanje u monoteizam i njihovo prvo porijeklo, naglašavajući „jedinstvo čovječanstva“. Upozorio je na nepravedne društvene standarde poput diskriminacije na temelju jezika, sekte i etničke pripadnosti. Umjesto toga, diskriminacija među ljudima temelji se na pobožnosti, znanju i dobrim djelima. Rekao je: „O ljudi, vaš Gospodar je jedan, i vaš otac je jedan. Svi ste od Adema, a Adem je stvoren od praha. Najugledniji od vas kod Allaha je najpravedniji od vas. Arap nema superiornosti nad nearapom osim pobožnošću. Nisam li prenio poruku? O Allahu, budi svjedok.“
Zaključno, propovijed se osvrnula na neke odredbe o nasljeđivanju, oporukama, zakonskom nasljeđivanju i zabrani posvajanja. Rekao je: „Bog je svakom nasljedniku dodijelio njegov dio nasljedstva, tako da nijedan nasljednik nema oporuku... Dijete pripada bračnoj postelji, a preljubnik se kamenuje. Tko god tvrdi da je otac drugi osim njega ili uzme nekoga drugog osim svog skrbnika, na njega je prokletstvo Božje...“ To su bile najvažnije točke ove velike propovijedi.
Poslanik, s.a.v.s., bio je uzor svojim plemenitim i velikodušnim moralom i uzvišenim postupcima sa svojim ženama, djecom i ashabima. Tako je on, s.a.v.s., bio u stanju usaditi načela i vrijednosti u duše ljudi. Bog je uspostavio brak između muškaraca i žena u svemiru i učinio odnos među njima utemeljenim na ljubavi, milosrđu i spokoju. Svemogući Bog kaže: „A među Njegovim znacima je to što vam je između vas samih stvorio žene da biste se u njima smirili; i On je između vas učinio naklonost i samilost. Uistinu, u tome su znaci za ljude koji razmišljaju.“
Poslanik je primijenio značenja spomenuta u prethodnom ajetu i preporučio svoje ashabe ženama, a druge je poticao da se brinu o svojim pravima i dobro se prema njima ponašaju. On - neka ga Bog blagoslovi i mir blagoslovi - tješio je svoje žene, ublažavao njihove tuge, cijenio njihove osjećaje, nije im se rugao, hvalio ih je i preporučao. Također im je pomagao u kućanskim poslovima, jeo s njima iz istog tanjura i izlazio s njima u izlaske kako bi pojačao veze ljubavi i naklonosti. Poslanik je oženio jedanaest žena, a one su:
Hatidža bint Huvejlid:
Ona je bila prva Poslanikova supruga, a on nije imao drugih žena. S njom je imao sve sinove i kćeri, osim sina Ibrahima, kojeg je rodila Koptkinja Marija. Al-Qasim je bio prvo dijete koje je Poslanik dobio, a dobio je nadimak Al-Qasim. Zatim je blagoslovljen Zejneb, pa Umm Kulsum, pa Fatimom i na kraju Abdullahom, koji je dobio nadimak Al-Tayeb Al-Tahir.
Savda bint Zama:
Bila mu je druga žena i dala je svoj dan Aiši iz ljubavi prema Poslaniku - neka ga Bog blagoslovi i mir podari - a Aiša je željela biti poput nje i slijediti njezine upute. Sawda je umrla za vrijeme Omara ibn al-Hattaba.
Aisha bint Ebi Bakr Al-Siddiq:
Bila je najomiljenija Poslanikova žena nakon Hatidže, a ashabi su je smatrali referencom, jer je bila jedna od najupućenijih osoba u znanostima islamskog prava. Jedna od njenih vrlina bila je ta što je objava sišla na Božijeg Poslanika dok je bio u njenom krilu.
Hafsa bint Omer ibn al-Hattab:
Božiji Poslanik ju je oženio u trećoj godini hidžre, a ona je čuvala Kur'an kada je sastavljen.
Zainab bint Huzejma:
Zvali su je Majkom siromašnih zbog njezine velike brige za njihovu prehranu i zadovoljavanje njihovih potreba.
Umm Salamah Hind bint Ebi Umayya:
Božiji Poslanik ju je oženio nakon smrti njenog muža, Ebu Saleme. Molio se za nju i rekao da je među stanovnicima Dženneta.
Zainab bint Džahš:
Poslanik ju je oženio po Božjoj naredbi, i ona je bila prva žena koja je umrla nakon smrti Božjeg Poslanika.
Džuvejrija bint al-Harith:
Božji Poslanik ju je oženio nakon što je zarobljena u bici kod Banu Mustaliq. Zvala se Barra, ali ju je Poslanik preimenovao u Džuvejrija. Umrla je 50. godine po Hidžri.
Safija bint Hujej ibn Ehtab:
Božiji Poslanik ju je oženio mirazom njezine emancipacije nakon Bitke kod Hajbera.
Umm Habiba Ramla bint Ebi Sufjan:
Ona je supruga najbliža Božijem Poslaniku u lozi njihovog djeda Abd Manafa.
Mejmuna bint al-Harith:
Božiji Poslanik, neka Bog blagoslovi njega i njegovu obitelj i podari im mir, oženio se njome nakon što je završio umru Qada u mjesecu Zul-Qi'da sedme godine po Hidžri.
Marija Koptkinja:
Kralj Muqawqis ju je poslao Poslaniku Muhammedu u 7. godini po Hidžri s Hatibom ibn Abi Balta'ahom. Ponudio joj je islam i ona je prešla na islam. Suniti vjeruju da ju je Poslanik uzeo za konkubinu i nije s njom sklopio bračni ugovor. Međutim, vjeruju da je dobila status Majke vjernika - nakon smrti Poslanika Muhameda - bez da je među njima ubrojena.
Njegove fizičke osobine
Božji Poslanik - neka ga Bog blagoslovi i mir podari - imao je niz moralnih kvaliteta, uključujući:
Kvadrat; to jest, ni visok ni nizak.
Promuklost u glasu; što znači hrapavost.
Azhar al-Lun; što znači bijela s crvenkastim odsjajem.
Zgodan, zgodan; što znači zgodan i lijep.
Azj obrva; što znači tanka duljina.
Tamnih očiju.
Njegove moralne kvalitete
Svemogući Bog poslao je Svoga Poslanika, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, da ljudima objasni plemeniti moral, da istakne dobre među njima i da ispravi one pokvarene. Bio je najveći i najsavršeniji od ljudi u moralu.
Među njegovim moralnim kvalitetama:
Njegova iskrenost u djelima, riječima i namjerama prema muslimanima i drugima, a dokaz za to je njegov nadimak "Istinoljubivi i Pouzdani", jer je neiskrenost jedna od karakteristika licemjerja.
Njegova tolerancija i oprost ljudima i njegovo pomilovanje koliko je mogao. Među pričama koje se odnose na to je i njegov oprost čovjeku koji ga je htio ubiti dok je spavao. On - neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir - rekao je: „Ovaj čovjek je izvukao mač na mene dok sam spavao, i probudio sam se i našao ga u njegovoj ruci, izvađenog. Rekao je: 'Tko će te zaštititi od mene?' Rekao sam: 'Allah' - tri puta - i nije ga kaznio i sjeo je.“
Njegova velikodušnost, darežljivost i davanje. Prema Abdullahu ibn Abbasu, neka je Bog zadovoljan s obojicom: „Poslanik, neka ga Bog blagoslovi i mir podari, bio je najdarežljiviji od ljudi s dobrim djelima, a bio je najdarežljiviji tijekom ramazana kada bi ga sreo Džibril, neka je mir s njim. Džibril, neka je mir s njim, bi se sastajao s njim svake noći tijekom ramazana dok ne bi prošao, a Poslanik, neka je Bog blagoslovi i mir s njim, bi mu učio Kur'an. Kada bi ga Džibril, neka je mir s njim, sreo, bio bi darežljiviji s dobrim djelima od vjetra koji puše.“
Njegova poniznost, nedostatak arogancije i oholosti prema ljudima, ili omalovažavanje njihove vrijednosti, kako mu je Svemogući Bog naredio. Poniznost je jedan od razloga za osvajanje srca i njihovo zbližavanje. Sjedio bi među ashabima ne ističući se ni na koji način i ne bi s visoka gledao ni na koga od njih. Prisustvovao bi sprovodama, posjećivao bolesne i prihvaćao pozive.
Kontrolirao je svoj jezik i nije izgovarao ružne ili loše riječi. Prenosi se od Enesa bin Malika, radijallahu anhuma: „Božiji Poslanik, s.a.v.s., nije bio nepristojan, nije proklinjao niti vrijeđao. Kad bi se uvrijedio, rekao bi: 'Šta mu je da mu je čelo prekriveno prašinom?'“
Njegovo poštovanje prema starijima i suosjećanje s mladima. On - neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir - ljubio je djecu i bio ljubazan prema njima.
Njegova stidljivost od činjenja zlih djela, te stoga sluga ne čini nijedno djelo koje ima loše posljedice.
Poslanik (s.a.v.s.) preminuo je u ponedjeljak, dvanaestog mjeseca rebi-ul-evvela, jedanaeste godine po hidžri. To se dogodilo nakon što se razbolio i trpio jake bolove. Zamolio je svoje žene da mu dozvole da ostane u kući Majke vjernika, Aiše. Običaj je bio da se Božiji Poslanik (s.a.v.s.) tijekom bolesti moli Svemogućeg Boga i uči Rukju nad sobom, a i Aiša je to činila za njega. Tijekom bolesti, nagovijestio je dolazak svoje kćeri Fatime ez-Zahre i dva puta joj je u tajnosti govorio. Prvi put je plakala, a drugi put se smijala. Aiša (neka je Bog zadovoljan s njom) ju je pitala o tome, a ona je odgovorila da joj je prvi put rekao da će mu duša biti uzeta, a drugi put da će biti prva od njegove obitelji koja će mu se pridružiti.
Na dan njegove smrti, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, zavjesa njegove sobe je podignuta dok su muslimani bili postrojeni za molitvu. On se nasmiješio i nasmijao. Ebu Bekr je pomislio da želi moliti s njima, ali mu je Poslanik savjetovao da dovrši molitvu, a zatim je spustio zavjesu. Priče su se razlikovale u pogledu njegove dobi u trenutku smrti. Neki su rekli: šezdeset i tri godine, što je najpopularniji podatak, a drugi su rekli: šezdeset i pet ili šezdeset. Pokopan je na mjestu smrti u rupi iskopanoj ispod njegovog kreveta u kojem je i umro u Medini.
HR 
AR 
EN 
FR 
ES 
PT 
DE 
IT 
PL 
SV 
NB 
FI 
NL 
DA 
CS 
SK 
ET 
LV 
LT 
RU 
BE 
UK 
HU 
BG 
RO 
SR 
BS 
SQ 
EL 
TR 
HE 
ZH 
JA 
KO 
HI 
UR 
FA 
PS 
UZ 
HY 
KA 
BN 
ID 
MS 
VI 
TL 
TH 
MY 
KM 
TA 
NE 
SI 
SW 
AM