Bila je to priča. Plemeniti pratilac Salman al-Farsi Izvor inspiracije i pravi primjer strpljenja i ustrajnosti u potrazi za istinom, Salman (neka je Allah zadovoljan s njim) živio je među zoroastrizmom, kršćanstvom i judaizmom prije pojave islama. Nastavio je tražiti pravu religiju sve dok ga Allah nije uputio na nju. Nije podredio svoj um i srce tradicijama i naslijeđenim vjerovanjima svoje domovine, kojih se, da se pridržavao do svoje smrti, ne bi bio među ashabima Poslanika (s.a.v.s.). Ne bi bio upućen na religiju islam i umro bi kao mušrik.

Iako je Perzijanac Salman odrastao u Perziji usred obožavanja vatre, tražio je pravu religiju i krenuo je u potragu za Bogom. Bio je zoroastrijanac, ali ga ova religija nije uvjerila. Međutim, otkrio je da su mu njegovi preci bili odani, pa ju je prihvatio s njima. Kada su mu sumnje u njegovu religiju i religiju njegove obitelji postale intenzivne, Salman je napustio svoju zemlju, Perziju, i migrirao u Levant u potrazi za apsolutnom vjerskom istinom. Tamo je upoznao redovnike i svećenike. Nakon dugog putovanja, Salman je stigao kao rob u Medinu. Kada je čuo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upoznao ga je i prešao na islam nakon što se uvjerio u njegovu poruku.
Plemeniti pratilac spomenuo je da je rođen kao Perzijanac u zemlji Isfahan - u današnjem Iranu - od stanovnika sela zvanog Ji, a njegov otac je bio njegov vladar. Salman je odrastao u aristokratskoj obiteljskoj lozi, živeći u vječnom luksuzu u Perziji. Otac ga je intenzivno volio i bojao se za njega do te mjere da ga je zatvorio u svoju kuću. Salman je napredovao u zoroastrizmu sve dok nije postao stanovnik vatre, paleći je i ne puštajući je da se ugasi sat vremena.
Jednog dana, otac ga je zamolio da ode na njegovu farmu i pripazi na nju jer je bio zauzet. Zamolio ga je da ne kasni kako se ne bi brinuo. Na putu do farme, Salman je prošao pored crkve u kojoj su se ljudi molili. Ušao je i bio impresioniran njima. Rekao je: „Ovo je, tako mi Boga, bolje od religije koju slijedimo.“ Nije ih napustio dok sunce nije zašlo.
Pitao ih je o podrijetlu ove religije, a oni su mu rekli da je u Levantu. Tako se Salman vratio ocu i ispričao mu što se dogodilo, te da je bio impresioniran ovom religijom i mislio je da je okovan lancima.
Salman je prenio: „Poslao sam vijest kršćanima i rekao: ‘Ako vam dođe skupina kršćanskih trgovaca iz Sirije, obavijestite me o njima.’ Pa im je došla skupina kršćanskih trgovaca iz Sirije i oni su ga obavijestili. Pobjegao je iz očinske kuće u Siriju.“
Tamo je sreo jednog od asketskih biskupa koji su bili na pravom putu, i kada mu se približila smrt, savjetovao mu je da ode jednom od biskupa u Mosulu koji je još uvijek bio pobožan i čekao je misiju Poslanika (mir i blagoslov Allaha neka je na njega). Tako je otišao k njemu i ostao kod njega neko vrijeme, zatim mu se približila smrt i savjetovao mu je da ode jednom od biskupa Nisibisa. Ista stvar se ponovila sve dok nije stigao do biskupa iz Amoriuma u Rimu, koji mu je ispričao o vremenu Poslanika (mir i blagoslov Allaha neka je na njega). Biskup mu reče: „Sine moj, tako mi Allaha, ne znam nikoga tko je ostao kao što smo mi bili. Naređujem ti da odeš k njemu, ali došlo ti je vrijeme proroka. Bit će poslan iz Svetog Svetišta, seleći se između dva lavina polja u slanu zemlju s palmama. Imat će znakove koji se ne mogu sakriti. Između njegovih ramena bit će pečat prorokovanja. Jest će darove, ali ne i milostinju. Ako možeš stići u tu zemlju, učini to, jer je došlo njegovo vrijeme.“
Tada je pored Salmana prošla karavana iz zemlje Arapa, pa je on krenuo s njima u potrazi za Poslanikom Posljednjih vremena, ali putem su ga prodali jednom Židovu te je stigao do Medine i po palmama prepoznao da je to grad Poslanika, mir i blagoslov s njim, kako mu ga je biskup opisao.
Salman priča priču o Poslanikovom dolasku u Medinu, rekavši: „Bog je poslao Svog Poslanika, mir i blagoslov na njega, u Meku, a ja nisam ništa spomenuo o njemu unatoč ropstvu u kojem sam bio, sve dok Božiji Poslanik, mir i blagoslov na njega, nije stigao u Kubu, a ja sam radio za svog ashaba u njegovom palminom gaju. Kad sam čuo vijest o Poslanikovom dolasku, sišao sam i rekao: 'Šta je ovo?' Moj gospodar je podigao ruku i snažno me ošamario, rekavši: 'Što ti imaš s ovim? Idi svojim poslom.'“
Salman je želio testirati osobine Poslanika (s.a.v.s.) o kojima mu je biskup govorio, naime da ne jede milostinju, prima darove i da mu je pečat poslanstva između ramena, između ostalih znakova. Stoga je navečer otišao Poslaniku (s.a.v.s.), uzeo nešto hrane sa sobom i rekao mu da je ta hrana od milostinje. Poslanik (s.a.v.s.) naredio je svojim ashabima da jedu, ali on nije jeo. Salman je shvatio da je to jedan od znakova.
Zatim se ponovo vratio Poslaniku, mir i blagoslov neka je na njega, i sakupio mu hrane te mu rekao da je to dar. Božiji Poslanik, mir i blagoslov neka je na njega, pojeo je to, a jeli su i njegovi ashabi, pa je znao da je to drugi znak.
Salman je tražio Pečat Poslanstva i o tome kaže: „Zatim sam došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., dok je pratio pogrebnu povorku. Nosio sam dva svoja ogrtača, a on je bio sa svojim ashabima. Okrenuo sam se da vidim njegova leđa i vidim mogu li vidjeti pečat koji mi je opisan. Kad me je vidio kako se okrećem od njega, znao je da potvrđujem nešto što mi je opisano, pa je bacio ogrtač s leđa. Pogledao sam pečat i prepoznao ga, pa sam pao na njega, poljubio ga i zaplakao.“ Tako je Perzijanac Salman prešao na islam i napisao svom gospodaru. Poslanik, s.a.v.s., zamolio je ashabe da mu pomognu. Salman je oslobođen i ostao je Poslanikov ashab, s.a.v.s., slijedeći ga, do te mjere da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Salman je od nas, obitelji Poslanika.“
Putovanje Salmana Al-Farsija do istine bilo je dugo i teško. Prešao je iz zoroastrizma u Perziji, zatim u kršćanstvo u Levantu, a potom u ropstvo na Arapskom poluotoku, sve dok ga Svemogući Bog nije uputio Poslaniku, mir i blagoslov s njim, i islamu.

Omar ibn al-Hattab, ashab Božijeg Poslanika, neka ga Bog blagoslovi i mir podari, bio je snažan i strahopoštovanja vrijedan. Primio je islam u dobi od dvadeset i šest godina, a bio je rangiran nakon trideset i devet muškaraca u prijemu u islam, što znači da je bio četrdeseti čovjek po redu onih koji su primili islam, a govorilo se da ima pedeset ili pedeset i šest.

Omar ibn al-Hattab - neka je Bog zadovoljan s njim - bio je jedna od najneprijateljskijih osoba prema muslimanima prije nego što je prešao na islam.

Poslanik, s.a.v.s., uputi dovu i reče: „Bože moj, učvrsti islam onim od ove dvojice koji ti je najdraži, Ebu Džehlom ili Omerom ibn el-Hattabom.“ Rekao je: „Najdraži mu je bio Omer.“ I zaista, Omer je primio islam.

Priča o prelasku na islam Omara ibn al-Hattaba

Slijedi slijed priče o prelasku na islam ashaba Omera ibn al-Hattaba (neka je Allah zadovoljan s njim): Omer ibn al-Hattab je odlučio ubiti Poslanika Muhameda. Kurejšije su htjele ubiti Poslanika Muhameda i konzultirali su se o tome kako ga ubiti i koji će ga čovjek ubiti. Omer se dobrovoljno javio, pa je ponio svoju sablju po vrlo vrućem danu i uputio se Allahovom Poslaniku (neka je mir i blagoslov na njega). Poslanik je sjedio sa svojim ashabima, uključujući Ebu Bekra al-Siddika, Alija i Hamzu (neka je Allah zadovoljan s njima), te nekim od ashaba koji su ostali s Allahovim Poslanikom i nisu otišli u Abesiniju. Omer ibn al-Hattab je znao da su se okupili u kući al-Arqam u podnožju al-Safe. Na putu je sreo ashaba Nu'ayma ibn Abdullaha al-Nahhama, koji je u to vrijeme bio musliman. Presreo ga je i upitao: "Gdje ideš?" Rekao mu je da želi ubiti Allahovog Poslanika (mir i blagoslov neka je na njega), jer je uvrijedio njihove bogove i omalovažio njihovu vjeru. Dvojica muškaraca su vikala jedan na drugoga, a on mu je rekao: „Kakvim si lošim putem krenuo, Omere.“ Podsjetio ga je na snagu Benu Abd Manaf i da ga neće ostaviti na miru. Omer ga je pitao je li prešao na islam kako bi ga mogao početi ubijati. Kad je Nu'aim vidio da neće odustati od svog cilja da ubije Allahovog Poslanika (mir i blagoslov neka je na njega), odvratio ga je rekavši mu da su njegova obitelj, njegova sestra, njen muž i njegov rođak svi prešli na islam.

Stav Omara ibn al-Hattaba o prelasku njegove sestre na islam

Omer ibn al-Hattab otišao je u kuću svoje sestre, žaleći se nakon što ga je Nu'aim obavijestio o sestrinom prelasku na islam. Njegova sestra Fatima i njen muž Sa'id prešli su na islam, a ashab Khabbab ibn al-Arat ih je podučavao Kur'anu. Kada je Omer stigao, Khabbab je učio Kur'an Fatimi i njenom mužu Sa'idu (neka je Allah zadovoljan s njima). Učio se iz sure Taha. Omer ih je čuo, a kada je ušao, Khabbab se sakrio. Omer ih je upitao o glasu koji je čuo, a oni su mu rekli da je to bio samo razgovor između njih. Omer je rekao: "Možda ste obojica zalutali." Sa'id mu je rekao: "Reci mi, Omere, ako istina leži u nekome osim tvoje vjere?" Omer je ustao da ga udari, ali Fatima ga je zaustavila, pa ju je ošamario. Ljutito je odgovorila: „O Omere, ako istina nije u tvojoj vjeri.“ Kada je Omer očajavao zbog njih, zatražio je knjigu iz koje su čitali, ali mu sestra nije htjela dati knjigu dok se ne očisti. On joj se odazvao i očistio se, zatim uzeo knjigu i čitao suru Taha dok nije došao do ajeta: „Doista, ja sam Allah. Nema božanstva osim Mene, zato se Meni klanjaj i obavljaj molitvu za Moje spominjanje.“ [Taha: 14] Omer je bio zadivljen ljepotom riječi koje je pročitao. U tom trenutku, Habbab je izašao i rekao mu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., molio za njegov prelazak na islam.

Omar ibn al-Hattab je u prisutnosti Poslanika izjavio da je prešao na islam.

Kada je Omer učio ajete, srce mu se ispunilo radošću. Pitao je Habbaba gdje se nalazi Allahov Poslanik (s.a.v.s.) kako bi mogao otići k njemu i objaviti mu njegov prelazak na islam. Habbab mu je rekao da je u kući Arqama ibn Ebi Arqama. Omer je otišao i pokucao na vrata ashaba koji su bili u Arqamovoj kući. Bili su prestrašeni i uplašeni kada su čuli Omerov glas. Međutim, Hamza ih je umirio i rekao: "Ako Allah želi dobro za njega, postat će musliman, a ako želi drugačije, njegovo ubijanje bit će nam lako." Doveli su ga Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.). Hamza i još jedan čovjek uhvatili su Omera za ruke i odveli ga Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.). Allahov Poslanik (s.a.v.s.) ustao je i naredio im da ga ostave na miru. Pitao ga je zašto je došao. Omer mu je tada rekao da želi preći na islam. Allahov Poslanik, s.a.v.s., proglasio je Allahu Akber, i svi u kući su znali za njegov prelazak na islam. Radovali su se što su postali jači i moćniji prelaskom Hamze i Omera, s.a.v.s.

Utjecaj Omarovog prelaska na islam na islamski poziv

Prelazak Omera ibn al-Hattaba na islam imao je mnogo posljedica. U to vrijeme, muslimani su se osjećali ponosno, snažno i imuno. Nitko od njih nije mogao javno klanjati niti obilaziti Kabu. Kada je Omer prešao na islam, ashabi su počeli klanjati i obilaziti Kuću, te su se osvetili onima koji su im nanijeli nepravdu. Omer je objavio svoj prelazak na islam mušricima, a oni su bili obuzeti depresijom zbog ove teške vijesti. Obavijestio je Ebu Džehla o svom prelasku na islam bez straha ili oklijevanja. Ibn Mesoud se osvrnuo na ovo značenje kada je rekao: „Nismo mogli klanjati kod Kabe dok Omer nije prešao na islam.“ Tako je poziv na islam postao javan.

Predstavljamo ga

Tko je Maurice Bucaille?

Maurice Bucaille rođen je francuskim roditeljima i, poput svoje obitelji, odgojen je u kršćanskoj vjeri. Nakon završetka srednje škole upisao se na studij medicine na Sveučilištu u Francuskoj, gdje je bio među najboljim studentima sve dok nije stekao medicinsku diplomu. Uzdigao se u hijerarhiji, postavši najpoznatiji i najvještiji kirurg poznat modernoj Francuskoj. Njegova vještina u kirurgiji bila je čudesna priča koja mu je promijenila život i transformirala njegovo biće.

Priča o prelasku Mauricea Bucaillea na islam

Francuska je poznata po svom interesu za starine i baštinu. Kada je pokojni francuski socijalistički predsjednik François Mitterrand preuzeo vlast 1981. godine, Francuska je krajem 1980-ih zatražila od Egipta da ugosti mumiju egipatskog faraona radi arheološkog ispitivanja i obrade.

Tijelo najozloglašenijeg tiranina kojeg je Egipat ikada vidio prevezeno je, i tamo, na aerodromu, francuski predsjednik, njegovi ministri i visoki dužnosnici zemlje stajali su u redu, klanjajući se pred stepenicama aviona, kako bi dočekali egipatskog faraona s kraljevskom dobrodošlicom, kao da je još živ!!

Kada je u Francuskoj završio kraljevski prijem egipatskog faraona, mumija tiranina nošena je u procesiji ništa manje veličanstvenoj od njegovog prijema. Prenesena je u posebno krilo Francuskog arheološkog centra, gdje su najistaknutiji francuski arheolozi, kirurzi i anatomi počeli proučavati mumiju i otkrivati njezine tajne. Glavni kirurg i osoba prvenstveno odgovorna za proučavanje ove faraonske mumije bio je profesor Maurice Bucaille.

Iscjelitelji su bili zainteresirani za restauraciju mumije, dok je njihov šef, Maurice Bucaille, bio vrlo zainteresiran za nešto drugo. Pokušavao je otkriti kako je ovaj faraon umro, a kasno navečer objavljeni su konačni rezultati njegove analize.

Francuski kirurg Maurice Bucaille
Ali nešto ga je čudno i dalje zbunjivalo: kako je ovo tijelo - za razliku od ostalih mumificiranih faraonskih tijela - ostalo netaknutije od ostalih, iako je izvučeno iz mora?!

Maurice Bucaille pripremao je završno izvješće o onome što je smatrao novim otkrićem u izvlačenju tijela faraona iz mora i njegovoj mumifikaciji odmah nakon utapanja, kada mu je netko šapnuo na uho: Ne žuri; muslimani govore o utapanju ove mumije.

Ali on je oštro osudio ovu vijest i izrazio svoje iznenađenje njome, jer se takvo otkriće moglo saznati samo razvojem moderne znanosti i putem modernih, vrlo točnih računala. Druga osoba je povećala njegovo zaprepaštenje rekavši: Njihov Kuran, u koji vjeruju, priča priču o njegovom utapanju i sigurnosti njegovog tijela nakon utapanja.

Još se više začudio i počeo se pitati: Kako je to moguće, kada je ova mumija otkrivena tek 1898. godine, dakle prije gotovo dvjesto godina, dok njihov Kur'an postoji već više od četrnaest stotina godina?!
Kako to može biti racionalno, kada cijelo čovječanstvo - ne samo muslimani - nije znalo ništa o tome da su stari Egipćani mumificirali tijela svojih faraona do prije samo nekoliko desetljeća?!

Te noći, Maurice Bucaille sjedio je zureći u tijelo faraona, duboko razmišljajući o onome što mu je suputnik šapnuo: da muslimanski Kuran govori o preživljavanju ovog tijela nakon utapanja, dok kršćanska sveta knjiga (Evanđelja po Mateju i Luki) govori o faraonovom utapanju dok je progonio našeg Učitelja Mojsija, mir neka je s njim, bez ikakvog spomena o sudbini njegovog tijela.

Počeo je govoriti sam sebi: Je li moguće da je ovaj mumificirani čovjek preda mnom egipatski faraon koji je progonio Mojsija?!

Je li zamislivo da je njihov Muhammed, neka ga Bog blagoslovi i blagoslovi, to znao prije više od tisuću godina, a ja tek sada saznajem za to?!

Maurice Bucaille nije mogao spavati i zatražio je da mu se donese Tora. Počeo je čitati u Knjizi Izlaska iz Tore, koja kaže: „Vode su se vratile i prekrile bojna kola i konjanike, svu faraonovu vojsku koja je ušla za njima u more. Nitko od njih nije ostao.“ Maurice Bucaille ostao je zbunjen.

Čak ni Tora nije spomenula preživljavanje ovog tijela i njegovo netaknuto stanje nakon što je faraonovo tijelo tretirano i restaurirano.

Francuska je vratila mumiju u Egipat u luksuznom staklenom lijesu, ali Maurice Bucaille bio je nelagodan zbog te odluke i nije imao mira jer su ga vijesti o sigurnosti tijela koje su kružile među muslimanima potresle. Spakirao je kofere i odlučio otputovati u Saudijsku Arabiju kako bi prisustvovao medicinskoj konferenciji kojoj je prisustvovala skupina muslimanskih anatoma.

I tu je bio prvi razgovor koji je s njima vodio o onome što je otkrio o preživljavanju faraonovog tijela nakon utapanja. Jedan od njih je ustao i otvorio mu Kur'an, te mu počeo čitati riječi Svemogućeg Boga: {Danas ćemo te spasiti tvojim tijelom da bi bio znak onima koji dolaze poslije tebe. A mnogi među ljudima, prema našim znacima, nemarni su.} [Junus: 92].

Učinak ajeta na njega bio je snažan, te je bio toliko potresen da je stao pred publiku i iz sveg glasa viknuo: „Prešao sam na islam i vjerujem u ovaj Kur'an.“

Doprinosi Mauricea Bucaillea

Maurice Bucaille se vratio u Francusku s drugačijim licem od onog s kojim je otišao. Ostao je tamo deset godina, a ništa ga nije zaokupljalo osim proučavanja u kojoj mjeri se novootkrivene znanstvene činjenice podudaraju sa Časnim Kur'anom i traženja ijedne znanstvene kontradikcije u onome što Kur'an kaže, nakon čega je došao do zaključka da je Svemogući rekao: {Laž mu ne može doći ni ispred ni iza njega. Objavljuje ga Mudri, Hvale vrijedan.} [Fussilat: 42].

Plod tih godina koje je proveo francuski učenjak Maurice Bucaille bilo je objavljivanje knjige o Časnom Kur'anu koja je do srži potresla zapadne zemlje i njihove učenjake. Naslov knjige bio je: "Kuran, Tora, Biblija i znanost: Proučavanje Svetog pisma u svjetlu modernog znanja." Pa što je ova knjiga postigla?!

Od prvog tiskanja, rasprodana je u svim knjižarama! Zatim je ponovno tiskana u stotinama tisuća nakon što je prevedena s izvornog jezika (francuskog) na arapski, engleski, indonezijski, perzijski, turski i njemački. Nakon toga se proširila u sve knjižare na Istoku i Zapadu, a sada je možete pronaći u rukama bilo kojeg mladog Egipćanina, Marokanca ili stanovnika Perzijskog zaljeva u Americi.

Oni židovski i kršćanski znanstvenici čija je srca i oči Bog zaslijepio pokušali su odgovoriti na ovu knjigu, ali su napisali samo polemičke besmislice i očajničke pokušaje koje su im diktirala šaputanja Sotone. Posljednji od njih bio je dr. William Campbell u svojoj knjizi pod naslovom „Kur'an i Biblija u svjetlu povijesti i znanosti“. Išao je na istok i zapad, ali na kraju nije uspio ništa postići.

Još je nevjerojatnije od ovoga to što su neki učenjaci na Zapadu počeli pripremati odgovor na knjigu, a kada su se više udubili u čitanje i više razmišljali o njoj, prešli su na islam i javno izrekli dva svjedočanstva vjere!!

Iz izreka Mauricea Bucaillea

Maurice Bucaille u uvodu svoje knjige kaže: „Ovi znanstveni aspekti Kur'ana u početku su me duboko zapanjili. Nikada nisam vjerovao da je moguće otkriti tako velik broj tema s takvom preciznošću, o tako raznolikim temama, i da se one u potpunosti usklade sa modernim znanstvenim spoznajama, u tekstu napisanom prije više od trinaest stoljeća!!“

Također kaže: „Prvo sam proučavao Časni Kur'an bez ikakvih predrasuda i s potpunom objektivnošću, tražeći stupanj slaganja između kur'anskog teksta i podataka moderne znanosti. Znao sam - prije ovog proučavanja i kroz prijevode - da Kur'an spominje mnoge vrste prirodnih pojava, ali moje znanje je bilo ograničeno.“

Zahvaljujući pažljivom proučavanju arapskog teksta, uspio sam sastaviti popis. Nakon što sam ga dovršio, shvatio sam da Kur'an ne sadrži nikakve tvrdnje koje bi bile otvorene za kritiku iz perspektive moderne znanosti. S istom objektivnošću proveo sam isto ispitivanje Starog zavjeta i Evanđelja.

Što se tiče Starog zavjeta, nije bilo potrebe ići dalje od prve knjige, Postanka, jer su postojale tvrdnje koje se nisu mogle uskladiti s najutvrđenijim znanstvenim podacima našeg vremena.

Što se tiče Evanđelja, nalazimo da tekst Evanđelja po Mateju jasno proturječi Evanđelju po Luki, te da nam ovo potonje izričito predstavlja nešto što se ne slaže sa suvremenim znanjem o starosti čovjeka na Zemlji.

Dr. Maurice Bucaille također kaže: „Prva stvar koja zadivi duh svakoga tko se prvi put susreće s tekstovima Kur'ana je bogatstvo znanstvenih tema koje se obrađuju. Dok u trenutnoj Tori nalazimo ogromne znanstvene pogreške, u Kur'anu ne otkrivamo nikakve pogreške. Da je autor Kur'ana bio čovjek, kako bi on, u sedmom stoljeću, mogao pisati o činjenicama koje nisu pripadale njegovom vremenu?!“

Godine 1988. Francuska akademija dodijelila mu je svoju Nagradu za historiju za knjigu Časni Kur'an i moderna znanost.

Predstavljamo ga

Američki matematičar Jeffrey Lange rođen je u Bridgeportu u Connecticutu 1954. godine. Doktorirao je na Sveučilištu Purdue, a trenutno je profesor na Odsjeku za matematiku Sveučilišta u Kansasu.

Njegovo odbacivanje kršćanstva

U svojoj knjizi Borba za vjeru, Jeffrey Lang prepričava svoje uzbudljivo iskustvo, o kojem vrijedi pričati ljudima kako bi dobili ideju o širenju islama na Zapadu i kako se to dogodilo.
Čovjek je odrastao u kršćanskoj obitelji, a kada je njegov profesor vjeronauka pokušavao dokazati postojanje Boga koristeći matematiku, Jeffrey Lang, srednjoškolac, napao ga je i prepirao se s njim o dokazima. Profesor se naljutio na njega i uz upozorenje ga izbacio iz razreda.
Mladić se vratio kući, a kad su njegovi roditelji čuli priču, bili su šokirani i rekli su: Postao si ateist, sine moj.
„Zapravo je izgubio vjeru u zapadno kršćanstvo“, kaže Lange. Lange je ostao u tom stanju ateizma deset godina, tražeći, ali ono što ga je najviše mučilo bila je bijeda koju su ljudi u Europi doživljavali, unatoč bogatom životu.

Priča o njegovom prelasku na islam

U tren oka, iznenađenje je došlo s Kur'anom, darom saudijske obitelji. Lang opisuje Kur'an rekavši:
„Osjećala sam se kao da sam pred profesorom psihologije koji baca svjetlo na sve moje skrivene osjećaje. Pokušavala sam razgovarati o nekim problemima, a on je čekao u zasjedi, duboko me zaronio i ostavio me izloženom istini.“
Stoga je prešao na islam 1980. godine nakon što je bio ateist.

Prelazak Shawqija Votakija na islam smatra se prekretnicom u povijesti Japana, a zapravo i u povijesti cijele regije jugoistočne Azije. Kako to? I koja je priča o prelasku japanskog liječnika Shawqija Votakija na islam? Shawqi Votaki...japanski liječnik
Votaki je japanski liječnik koji je prešao na islam u dobi od šezdeset i sedam godina. Ima šarmantnu i društvenu osobnost, utječući na svakoga s kim dođe u kontakt. Njegova religija prije prelaska na islam bila je budizam, a bio je ravnatelj velike bolnice u srcu Tokija (glavnog grada Japana). Ova bolnica bila je dioničko društvo u vlasništvu deset tisuća ljudi. Dr. Votaki je, nakon prelaska na islam, izjavio da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi deset tisuća dioničara priveo u okrilje islama.

Uz rad kao ravnatelj bolnice, dr. Futaki je 1954. bio glavni urednik japanskog mjesečnog časopisa Seikami Jib. Bio je zainteresiran za pitanje atomske bombe bačene na Japan i njezin utjecaj te je pokušao prikupiti donacije za tu svrhu. Kada u tome nije uspio, iznudio je šezdeset milijuna japanskih jena od deset japanskih tvrtki nakon što su zaprijetile objavljivanjem tajnih informacija koje bi utjecale na njihove interese. Nakon dugog suđenja osuđen je na tri godine zatvora, a oduzeta mu je i liječnička licenca.

Priča o Shawqi Futakijevom prelasku na islam

Njegov prvi susret s islamom bio je kada je ušao u zatvor, kada je počeo čitati nekoliko filozofskih, političkih i duhovnih knjiga. Ideja monoteizma počela je djelovati u njemu, a ta se ideja duboko ukorijenila u njemu kada je kontaktirao brojne islamske osobe, među njima i muslimana po imenu Abu Bakr Morimoto, bivši predsjednik Japanskog muslimanskog udruženja, koji mu je govorio: „Što više muslimana ima u svijetu, problem potlačenih na zemlji će nestati, jer je islam religija ljubavi i bratstva.“

Nakon što je Futaki pronašao put do smjernica u islamu, on, njegov sin i još jedan prijatelj odlučili su preći na islam i objavili su svoj prelazak u Islamskom centru u Tokiju.

Doprinosi Shawqija Futakija

Shawqi Futakijev prelazak na islam najavljuje prelazak cijelog Japana na islam! Ali zašto se njegov prelazak smatra velikom transformacijom u Japanu?

Jer je ovaj čovjek, odmah nakon prelaska na islam, izjavio svoju namjeru da širi islam po cijelom Japanu. Nakon prelaska na islam, u ožujku 1975., poveo je šezdeset i osam ljudi da u džamiji u Tokiju objave svoj prelazak na islam, a osnovao je i Udruženje islamskog bratstva.

Osim toga, 4. travnja 1975. godine, u Tokijsku džamiju došlo je dvjesto Japanaca koji su izjavili svoj prelazak na islam. Tako je dr. Shawqi Futaki počeo voditi svoju japansku braću da masovno prihvaćaju Božju vjeru, sve dok broj članova Udruženja islamskog bratstva, kojem je bio na čelu, od tih novih muslimana, nije dosegao otprilike dvadeset tisuća japanskih muslimana, i to za manje od godinu dana.

Stoga se prelazak Shawqija Futakija na islam smatra prekretnicom u povijesti Japana, a zapravo i u povijesti cijele regije jugoistočne Azije.

Međutim, postoji fenomen koji se pojavio među onima koji ne vladaju arapskim jezikom i ne žive u muslimanskim zemljama, a to su neke nečistoće uzrokovane neznanjem; dr. Shawqi Futaki bio je popustljiv prema novim muslimanima iz redova članova svog Islamskog društva u pitanju zabrane svinjetine i pijenja alkohola, možda je imao neki izgovor za svoje neznanje, a možda ih je htio postupno uvoditi. Stoga, islamske zemlje - a među njima prije svega arapske zemlje - moraju slati propovjednike u te zemlje (2).

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Priča o prelasku na islam dr. Douglasa Archera, koji radi kao ravnatelj Obrazovnog instituta na Jamajci. Koja je priča o prelasku dr. Douglasa Archera na islam? Koji su bili njegovi doprinosi nakon prelaska na islam? Douglas Archer... Islam je jedinstvena religija.
Douglas Archer, čije je islamsko ime bilo Abdullah, bio je ravnatelj Obrazovnog instituta na Jamajci. Prije prelaska na islam bio je adventist sedmog dana, a radio je i na Sveučilištu Illinois u Sjedinjenim Državama.

Priča o prelasku Douglasa Archera na islam

Njegova priča s islamom započela je kada je na sveučilištu držao predavanja iz psihologije. Tamo je bilo nekoliko muslimanskih studenata koji nisu dobro govorili engleski. Morao je sjediti s njima nakon predavanja. Kroz te susrete probudila se njegova znatiželja i želja da sazna više o njihovim uvjerenjima i načelima, te je bio jako impresioniran njima.

Jedna od važnih stvari koja je privukla njegovu pažnju na islam bio je studij filozofije, kroz koji je pročitao neke stvari o islamu.

Još jedna stvar koja ga je navela da bolje upozna islam bio je saudijski student na poslijediplomskom studiju koji je živio u blizini i s kojim je mnogo razgovarao o islamu. Dao mu je mnogo islamskih knjiga i upoznao ga s dvojicom muslimanskih profesora na sveučilištu.

Što se tiče važne točke koja je dovela do njegovog prelaska na islam, on kaže:
„Još jedna važna stvar je da je moje doktorsko istraživanje bilo o obrazovanju i izgradnji nacije, te sam odatle naučio što je nacijama potrebno za njihov društveni, ekonomski, politički i duhovni razvoj. Otkrio sam da temeljni stupovi islama pružaju izvrstan temelj i vrijednu osnovu za obnovu nacije u društvenom, ekonomskom i duhovnom smislu. Dakle, ako me pitate: Zašto sam prešao na islam? Rekao bih vam: Zato što je islam jedinstvena religija, u kojoj njegovi temeljni stupovi čine osnovu za upravljanje koje vodi i savjest i živote vjernika.“

Doprinosi Douglasa Archera

Douglas Archer branio je islam, rekavši da je sposoban rješavati probleme i zadovoljavati društvene, duhovne i političke potrebe onih koji žive u kapitalizmu i komunizmu. Ova dva sustava nisu uspjela riješiti probleme čovječanstva, ali islam će ponuditi mir jadnima i nadu i vodstvo zbunjenima i izgubljenima.

Dr. Douglas Archer, kroz svoje predsjedavanje Karipskim obrazovnim institutom, također nastoji širiti islam na Zapadnim Indijskim otocima putem akademskih programa instituta. Također je posjetio Saudijsku Arabiju i Kuvajt kako bi podržao svoju islamsku stvar.

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Priča o prelasku na islam Amerikanca Davida Livelyja, čiji um i srce nisu mogli prihvatiti dva glavna načela kršćanskih vjerovanja: doktrinu Trojstva i doktrinu spasenja. Pa kakva je onda priča o Davidovom prelasku na islam?
David Lively rođen je u Philadelphiji u Pennsylvaniji i studirao je matematiku sve dok nije diplomirao na Sveučilištu Lehigh, gdje je diplomirao računarstvo.
O sebi kaže: „U ranoj mladosti, moja obitelj i ja redovito smo posjećivali protestantsku crkvu, a protestantizam je religija većine američkog naroda. Rano sam proučavao vjerske tekstove i vjerovanja, ali sam primijetio da moj um i srce nisu prihvatili dva osnovna kršćanska vjerovanja, a to su:“
Doktrina o Trojstvu (odbacuje se u bilo kojem obliku) jer proturječi razumu.
- Doktrina spasenja koja se pripisuje Kristu, mir s njim, jer sadrži religijske proturječnosti u području etike.
Tada sam krenuo u potragu za novim uvjerenjem koje bi me zaštitilo od odstupanja i gubitka te ispunilo duhovnu prazninu od koje su patili i na koju su se žalili američka i europska mladež.

Priča o David Livelyjevom prelasku na islam

David Lively govori o sebi i kaže:
„Upoznao sam američkog prijatelja koji je prije mene prešao na islam, a on je imao prijevod značenja Časnog Kur'ana na engleski. Uzeo sam ga u svoju zbirku vjerskih knjiga. Čim sam ga počeo čitati, moje srce se smirilo s principima koje islam sadrži. Zatim sam se okrenuo islamu, moleći Boga ovim molbama: O Ti, Ti koji imaš upute, ako ova religija zvana islam nije Tvoja istinska religija koja Ti je zadovoljna, onda me udalji od nje i od mojih muslimanskih ashaba. Ako je to Tvoja istinska religija, onda me približi njoj i uputi me k njoj.“
Nije prošao ni tjedan dana prije nego što se islam ukorijenio u mom srcu i čvrsto se ukorijenio u mojoj savjesti. Moje srce i um su se smirili, moja duša je bila mirna, i pronašao sam mir u činjenici da je islam zaista Božja vjera, a Kur'an je istinit kada kaže: "Uistinu, vjera kod Boga je islam" (Al Imran: 19).

Doprinosi Davida Livelyja

Dawud Abdullah al-Tawhidi (ovo mu je bilo ime nakon prelaska na islam) pokušao je upozoriti muslimane na njihovu situaciju, tražeći od njih da promijene svoju situaciju, rekavši:
„Kakva je razlika između islama i njegovih uzvišenih vrijednosti, etike i vjerovanja, i stanja muslimana u njihovom neznanju o svojoj vjeri, gubitku svojih vrijednosti i njihovoj udaljenosti od vrijednosti i etike islama!! Muslimanski vladari sporo rade za islam, iako je to njihova uzvišena poruka. Islamski učenjaci napustili su svoju pravu ulogu u pozivanju u islam, u idžtihadu i u donošenju presuda. Ono što se traži od islamskih učenjaka nije da se zadovolje samo očuvanjem baštine, već se moraju vratiti primjeni islamske misli u praksi. Tada će im se vratiti svjetlost poslanstva, vjere, primjene i koristi drugima.“
Zapanjujuće je koliko se mladih ljudi u islamskom svijetu okrenulo od duhovnih vrijednosti islama i odvratilo od njegovih učenja, dok mladež zapadnog svijeta žeđa za tim vrijednostima, ali ih ne može pronaći u svojim sekularnim društvima koja ne znaju ništa o islamu.
Što se tiče želje tog američkog muslimana, Daouda al-Tawhidija:
„Moja želja je nastaviti studij islama i specijalizirati se za komparativne religije kako bih mogao sudjelovati u obrazovanju budućih generacija muslimana u Americi, suočiti se s intelektualnom invazijom tamo i raditi na širenju islama među nemuslimanima. Također se nadam da će doći dan kada ću vidjeti kako islam utječe na buduće preoblikovanje američkog društva i sudjelovati u renesansi islama diljem svijeta. Islam ne poznaje domovine, već je uputa poslana svim narodima. Časni Kur'an kaže o Poslaniku islama: {I Mi te nismo poslali, [o Muhammede], osim kao milost svjetovima.} [El-Anbija: 107]

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Povijest će pamtiti orijentalista (Gulager Manius) kao jednu od poznatih osoba koje su prešle na islam u Mađarskoj. Mađarski učenjak Abdul Karim Germanius

Predstavljamo ga

Gulager Manius, rođen 6. studenog 1884. godine, nakon što je prešao na islam, dao si je muslimansko ime Abdul Karim Germanius.
Abdul Karim Germanius je bio u mogućnosti promovirati islam i poruku Muhameda u svom području rada, kao profesor na Sveučilištu Laurent Anouveaux. Abdul Karima Germaniusa slijedio je velik broj ljudi unutar i izvan sveučilišta, do te mjere da je sveučilište dodijelilo katedru za arapsku i islamsku povijest u njegovo ime.

Priča o njegovom prelasku na islam

Dr. Abdul Karim Germanius pripovijeda o pozadini svog prelaska na islam rekavši: „Bilo je kišno poslijepodne, a ja sam još bio tinejdžer, kada sam listao stranice starog ilustriranog časopisa, u kojem su se aktualni događaji miješali s fantastičnim pričama, s opisima nekih udaljenih zemalja. Neko sam vrijeme ravnodušno listao stranice dok mi pogled odjednom nije pao na sliku gravirane drvene ploče koja je privukla moju pažnju. Slika je prikazivala kuće s ravnim krovovima, prošarane tu i tamo okruglim kupolama koje se blago uzdižu u tamno nebo, čiju je tamu prosijecao polumjesec.“
Slika je zaokupila moju maštu i osjetio sam neodoljivu, neodoljivu čežnju da upoznam svjetlo koje je prevladavalo tamu na slici. Počeo sam učiti turski, zatim perzijski, a potom arapski, pokušavajući savladati ova tri jezika kako bih mogao ući u ovaj duhovni svijet koji širi ovo blistavo svjetlo po čovječanstvu.
Tijekom ljetnog odmora imao sam sreću otputovati u Bosnu - najbližu istočnu zemlju njegovoj. Čim sam se prijavio u hotel, požurio sam vidjeti muslimane na djelu. Otišao sam s dojmom koji je proturječio onome što se često o njima govorilo. Ovo je bio moj prvi susret s muslimanima. Godine i godine prolazile su u životu ispunjenom putovanjima i učenjem, i kako je vrijeme prolazilo, moje su se oči otvarale prema čudesnim i novim horizontima.
Unatoč svojim opsežnim putovanjima po Božjem svijetu, uživanju u razgledavanju remek-djela starina u Maloj Aziji i Siriji, učenju mnogih jezika i čitanju tisuća stranica knjiga učenjaka, sve je to čitao pomnim okom. Kaže: „Unatoč svemu tome, moja je duša ostala žedna.“
Dok je bio u Indiji, jedne noći, vidio je - kao što se vidi u snu - Muhammeda, Božijeg Poslanika, neka ga Bog blagoslovi i mir podari, kako mu se obraća suosjećajnim glasom: „Zašto zbunjenost? Pravi put pred nama je siguran i gladak poput površine zemlje. Hodajte čvrstim koracima i snagom vjere.“ Sljedećeg petka, u džamiji Petkom u Delhiju dogodio se značajan događaj kada je javno proglasio svoj prelazak na islam.
„Hadž Abdul Karim Germanos prisjeća se tih emotivnih trenutaka rekavši: „Mjesto je bilo ispunjeno emocijama i uzbuđenjem i ne mogu se sjetiti što se tada dogodilo. Ljudi su stajali ispred mene, grlili me. Koliko me je siromašnih, iscrpljenih ljudi gledalo s molbom, tražeći od mene molitve i želeći me poljubiti u glavu. Molio sam Boga da ne dopusti ovim nevinim dušama da me gledaju kao da sam višeg statusa od njih, jer ja nisam ništa drugo do kukac među kukcima zemlje ili izgubljena osoba koja traži svjetlo, bespomoćna i nemoćna, poput drugih jadnih stvorenja. Sramio sam se jauka i nada ovih dobrih ljudi. Sljedećeg dana i dan nakon toga, ljudi su hrlili k meni u grupama da mi čestitaju, a ja sam od njihove ljubavi i naklonosti primio dovoljno da mi osigura opskrbu za ostatak života.“

Njegova strast za učenjem jezika

Abdul Karim Germanus naučio je zapadne jezike: grčki, latinski, engleski, francuski, talijanski i mađarski, te istočne jezike: perzijski i urdu. Također je savladao arapski i turski kod svojih učitelja: Vamberyja i Goldzihera, od kojih je naslijedio strast prema islamskom Istoku. Nakon 1905. nastavio je studij na sveučilištima u Istanbulu i Beču. Godine 1906. napisao je knjigu na njemačkom jeziku o osmanskoj književnosti, a zatim i drugu o povijesti turkijskih slojeva u sedamnaestom stoljeću, za koju je osvojio nagradu koja mu je omogućila dulji boravak u Londonu, gdje je završio studij u Britanskom muzeju.
Godine 1912. vratio se u Budimpeštu, gdje je imenovan profesorom arapskog, turskog i perzijskog jezika te islamske povijesti i kulture na Orijentalnoj gimnaziji, zatim na Orijentalnom odjelu Ekonomskog sveučilišta, a potom profesorom i voditeljem Odjela za arapski jezik na Sveučilištu u Budimpešti 1948. Nastavio je predavati arapski jezik, povijest islamske civilizacije te drevnu i modernu arapsku književnost, pokušavajući pronaći veze između društvenih i psiholoških renesansa islamskih naroda, sve do umirovljenja 1965.
Indijski pjesnik Rabindranath Tagore pozvao ga je u Indiju da radi kao profesor islamske povijesti, pa je predavao na sveučilištima u Delhiju, Lahoreu i Hyderabadu (1929.-1932.). Tamo je u Velikoj džamiji u Delhiju objavio svoj prelazak na islam, održao propovijed petkom i uzeo ime (Abdul Karim). Otišao je u Kairo i proučio islam sa šeicima Al-Azhara, zatim je otišao u Meku kao hodočasnik, posjetio Poslanikovu džamiju i tijekom svog hodočašća napisao svoju knjigu: Bog je velik, koja je objavljena na nekoliko jezika 1940. godine. Također je provodio znanstvena istraživanja (1939.-1941.) u Kairu i Saudijskoj Arabiji i objavio rezultate tih istraživanja u dva sveska: Prekretnice arapske književnosti (1952.) i Studije arapskih jezičnih struktura (1954.).
U proljeće 1955. vratio se na poziv vlade kako bi proveo nekoliko mjeseci u Kairu, Aleksandriji i Damasku kako bi održao predavanja na arapskom jeziku o suvremenoj arapskoj misli.

Njegovi doprinosi

Dr. Abdul Karim Germanos ostavio je za sobom bogato i raznoliko znanstveno nasljeđe. Među njegovim djelima su: Pravila turskog jezika (1925.), Turska revolucija i arapski nacionalizam (1928.), Moderna turska književnost (1931.), Moderni trendovi u islamu (1932.), Otkriće i invazija Arapskog poluotoka, Sirije i Iraka (1940.), Renesansa arapske kulture (1944.), Studije arapskih jezičnih struktura (1954.), Ibn al-Rumi (1956.), Među misliocima (1958.), Prema svjetlima Istoka, odabrani arapski pjesnici (1961.) i o islamskoj kulturi i književnosti Magreba (1964.). Također je pripremio tri knjige o: Migracijskoj književnosti, Arapskim putnicima i Ibn Battuti te Povijesti arapske književnosti.
Ovaj mađarski profesor, čiji su studiji bili široko priznati diljem arapskog svijeta, doprinio je širenju islamskog poziva i osnivanju poznate islamske knjižnice u partnerstvu sa šeikom Abu Yusufom al-Masrijem. Mađarska vlada pokazala je interes za ovu knjižnicu i nastavlja je sponzorirati do danas, čuvajući islamsku baštinu i povijest te potičući muslimane tamo.
Imao je priliku otputovati u pustinju 1939. nakon uzbudljivih avantura na putu preko mora do Egipta. Posjetio je Libanon i Siriju, a zatim je obavio svoje drugo hodočašće hadž. U uvodu izdanja knjige Allahu Akbar! iz 1973. godine napisao je: „Tri puta sam posjetio Arapski poluotok, Meku i Medinu, a svoja iskustva s prvog putovanja objavio sam u svojoj knjizi Allahu Akbar! Godine 1939.-1940., nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, otplovio sam preko Dunava kako bih kao mornar stigao do mora, ne mareći za opasnosti i umor. Stigao sam u Egipat i odatle otplovio na Arapski poluotok. Proveo sam nekoliko mjeseci u Medini, gdje sam posjetio mjesta povezana sa životom Poslanika (mir i blagoslov na njega): ruševine Džamije Dvije Kible, groblje Baki i mjesta Bitaka kod Bedra i Uhuda. Bio sam gost egipatske džamije koju je osnovao Muhammad Ali u Medini. U večernjim satima posjećivali su me muslimanski učenjaci kako bi razgovarali o stanju islama u svijetu. Kao što sam objasnio u ovoj knjizi, duh islama zračio je iz njih prema meni istom snagom i dubinom, bez smanjenja, unatoč svim svjetovnim promjenama kojima je svijet svjedočio, upravo...“ kao što sam to doživio u mladosti koju sam proveo na muslimanskom Istoku.“ Njegov san o odlasku iz Hidžaza u Rijad s karavanima ostvario se tijekom putovanja 1939. Stigao je tamo nakon četiri teška tjedna, čije je detalje ovjekovječio u svojoj poznatoj knjizi (Pod prigušenim svjetlom polumjeseca) 1957.
U svojoj kasnijoj knjizi, Prema svjetlima Istoka (1966.), predstavio je svoja iskustva tijekom putovanja između 1955. i 1965. Tijekom tog razdoblja postao je član Arapskih znanstvenih akademija u Egiptu (1956.), Bagdadu (1962.) i Damasku (1966.). Posjetio je Bagdad 1962. na poziv premijera Abdula Karima Kasima kako bi sudjelovao u proslavama održanim povodom 1200. obljetnice osnutka Bagdada. Zatim je postao član Iračke znanstvene akademije i na inauguracijskoj svečanosti predstavio istraživački rad pod naslovom: Povijest islama u Mađarskoj. Godine 1964. egipatska vlada pozvala ga je da sudjeluje u proslavi tisućljeća osnutka Al-Azhara. Godine 1965. kralj Faisal bin Saud pozvao ga je da prisustvuje Islamskoj konferenciji u Meki, a ondje je treći put obavio hadž, u dobi od osamdeset i jedne godine.
Germanus je bio plodan pisac, koji je pokrivao širok raspon tema. Pisao je o povijesti i književnosti osmanskih Turaka, istraživao suvremene događaje u Turskoj Republici, islam i suvremene islamske intelektualne pokrete te arapsku književnost. Njegova važna knjiga *Povijest arapske književnosti* objavljena je 1962., a prije toga *Arapski pjesnici od predislamskog doba do danas*, objavljena 1961. Također je pisao o arapskim putnicima i geografima u *Arab Geographers*, London 1954., te je autor brojnih studija o Indiji. Svoje knjige i istraživanja pisao je na nekoliko jezika osim mađarskog, poput engleskog, francuskog, talijanskog i njemačkog. Možda je njegov lagan, privlačan stil bio uzrok širenja njegovih knjiga. Na taj je način Germanus odigrao pionirsku ulogu u upoznavanju arapske kulture i književnosti, islama i istočne civilizacije općenito, a sljedeće generacije Mađara upoznale su se s njegovim djelima i zavoljele ih.

Njegova smrt

Abdul Karim Germanus umro je 7. studenog 1979. u dobi od devedeset i šest godina, a pokopan je po islamskim običajima na budimpeštanskom groblju. Mađarski geografski muzej u Eredu čuva cijelu arhivu ovog mađarskog muslimanskog putnika i orijentalista.

Među njegovim francuskim suvremenicima koji su proučavali Egipat, arheolog Emile Presse Daphné bio je jedan od najutjecajnijih doprinosa njegovom poznavanju. Bio je ugledna, višestruko talentirana osoba koja je ne samo otkrila faraonske starine, već je i proširila svoj interes na proučavanje islamske civilizacije. Smjelost njegovih otkrića i nepromišljenost njegovih avantura dokaz su njegovog prodornog uvida, oštrog zapažanja, širokog znanja i intenzivne želje za postizanjem istine.

Arheologiju je obogatio iznimno važnim djelima, kojima je posvetio mnogo godina neprekidnog truda, žrtvujući za njih ogromno bogatstvo koje je naslijedio, uz položaje koje je obnašao, sve dok nije uspio napisati četrnaest knjiga uz članke i studije, među kojima se ističe njegova knjiga (Egipatske starine i povijest egipatske umjetnosti od zore povijesti do rimske dominacije) i njegova opsežna enciklopedija (Arapska umjetnost iz stvarnosti egipatskih starina od sedmog stoljeća do kraja osamnaestog stoljeća).

Podvizi i postignuća Émilea Dafena čine djela vrijedna uvažavanja i priznanja, a njegovo ime trebalo bi sjati uz imena Champolliona, Mariettea i Maspera u sjećanjima ljubitelja povijesti umjetnosti.

Godine 1829. Brice Davin došao je raditi kao građevinski inženjer u službi Ibrahima-paše, zatim kao profesor topografije u Školi za osoblje u Khanqahu i kao učitelj pašinim sinovima. Međutim, zbog svoje ekstremne arogancije, samovažnosti i osuđivanja neprimjerenog ponašanja, često je postajao uznemiren i nepromišljen prema svojim nadređenima, do te mjere da ih je napadao. To je na njega izazvalo njihov gnjev, a incident je na kraju doveo do guvernerovog bijesa protiv njega.

Inženjer je ubrzo postao orijentalist i egiptolog te se posvetio učenju arapskog jezika, njegovih dijalekata, recitiranju i dešifriranju hijeroglifa. Čim je shvatio svoju sposobnost neovisnosti, dao je ostavku na svoj položaj 1837. godine, preferirajući svoju slobodu kao putnik, istraživač i arheolog.

Priča o prelasku Emilea Bricea Davina na islam

Emile Brisse d'Aven pomno je proučavao islam, počevši s proučavanjem Kur'ana, života Poslanika islama i njegove poruke. Objasnio je kako su Arapi bili samo zaraćena, sukobljena plemena, ali Poslanik ih je uspio transformirati u ujedinjenu, kohezivnu naciju koja je trijumfirala nad dva najveća carstva na svijetu: Perzijskim Carstvom i Bizantskim Carstvom, te ih dovela pod muslimansku vlast.

O razlogu svog prelaska na islam kaže:
Napomenuo je da islamsko pravo karakterizira pravda, istina, tolerancija i oprost, te poziva na potpuno ljudsko bratstvo, poziva na sve vrline i zabranjuje sve poroke, te da je islamska civilizacija humana civilizacija koja je stoljećima dominirala drevnim svijetom.

Emile Davin je sve to proučavao i otkrio da ga srce i um vuku da prihvati islam. Stoga je prešao na islam i uzeo ime Idris Davin. Obukao je seljačku odjeću i krenuo izvršiti svoju misiju u Gornji Egipat i Deltu.

Doprinosi Emilea Brissea d'Avena

Arapi više duguju Bryceu Davinu na području islamske arheologije nego njemu na području faraonske arheologije.

Idriss Dafen, stručnjak za civilizacije i arheologiju, uspio je oživjeti faraonsku i islamsku civilizaciju iz sna te nam vratiti živahnu i pristupačnu humanističku arapsku umjetnost. To je ono što islam duguje ovom francuskom muslimanskom orijentalistu.

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Jedan je od najpoznatijih ekonomista na svijetu, ali nakon što je saznao za islam, prešao je na njega i promijenio ime iz Christopher Hamont u Ahmed.

Ali što je potaknulo poznatog ekonomista da pređe na islam? To ćemo saznati kroz priču o njegovom preobraćenju.

Priča o prelasku Christophera Chamonta na islam

Christopher Chamontova priča o prelasku na islam započela je kada je počeo sumnjati u priču o Trojstvu, za koju je uvjerljivo objašnjenje mogao pronaći samo u Časnom Kur'anu. U islamu je pronašao ono što je tražio i razumio njegovu prirodu i veličinu. Pronašao je ono što je tražio u vezi s Trojstvom kada je u Časnom Kur'anu pročitao da je Isus - mir s njim - Božji poslanik, da je ljudsko biće i da postoji samo jedan Bog koji je dostojan štovanja i poslušnosti.

Christopher Chamont je tada počeo učiti više o islamu čitajući Časni Kuran preveden na engleski jezik, a također i čitajući neke prevedene knjige o islamu. Radio je u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, što mu je pružilo priliku da se druži s muslimanima različitih nacionalnosti. O tome kaže:

„Moji susreti s muslimanima različitih nacionalnosti i razgovori koje sam s njima vodio imali su značajan utjecaj na moje razumijevanje islama, jer sam osjećao potrebu za učenjem o filozofiji islamske religije.“

Ovako je Christopher Chamont upoznao islam, kako je došao do istine koju je tražio i kako se nje držao unatoč svojoj slavi kao jednog od najpoznatijih ekonomista na svijetu.

Doprinosi Christophera Chamonta

Christopher Chamont pozvao je muslimane da se pridržavaju učenja svoje religije jer su ona razlog njihovog uspjeha. U tom smislu je rekao:

„Islamska učenja su velika. Da su ih se muslimani pridržavali, dostigli bi najviše razine napretka, moći i civilizacije. Međutim, muslimani su introvertirani, što je druge učinilo superiornijima od njih, iako su rani muslimani bili prvi koji su krenuli putem civilizacije i znanstvenog, društvenog i ekonomskog napretka.“

Christopher Chamont je tako jasno dao do znanja da su učenja islama put ka napretku i napredovanju, da je nepridržavanje istih razlog zaostalosti muslimana, a da je povratak muslimana pridržavanju njihovog bogoslužja put ka njihovom napretku i uspjehu.

Ahmed Chamont je također govorio o islamu, rekavši:
„Islam je religija koja govori ljudskom umu i postavlja temelje za postizanje sreće na ovom i zagrobnom svijetu. To je činjenica. U islamu sam pronašao ono što sam tražio, a svaki problem s kojim se osoba suoči može pronaći rješenje u Časnom Kur'anu.“

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

G. Rove, engleski orijentalist, religijski znanstvenik i sociolog, rođen je 1916. godine u Engleskoj, od roditelja kršćana i Židova. Život je započeo proučavajući kršćansku i židovsku vjeru svojih roditelja, a zatim je prešao na proučavanje hinduizma i njegove filozofije, posebno njegovih modernih učenja, te budističke vjere, uspoređujući ih s nekim starogrčkim doktrinama. Zatim je proučavao neke moderne društvene teorije i doktrine, posebno ideje najvećeg ruskog znanstvenika i filozofa, Lava Tolstoja.

Priča o prelasku na islam orijentalista Husseina Roufa

G. Roofov interes za islam i njegovo proučavanje došli su kasno u usporedbi s drugim religijama i vjerovanjima, unatoč njegovom boravku u nekim arapskim zemljama. Njegovo prvo upoznavanje s islamom bilo je kroz čitanje Rodwellovog prijevoda Časnog Kur'ana, ali nije bio impresioniran njime jer to nije bio vjeran i iskren prijevod, kao što je bio slučaj s mnogim sličnim prijevodima, koji su bili okaljani neznanjem ili neprijateljskim namjerama, a koji su objavljeni na nekoliko stranih jezika.

Srećom po njega, upoznao je kulturnog, iskrenog propovjednika islama koji je bio oduševljen islamom i iskren u prenošenju istog ljudima. Upoznao ga je s nekim istinama islama i uputio ga na prevedenu verziju značenja Časnog Kur'ana, koju je preveo muslimanski učenjak. Dodao je jasno i uvjerljivo tumačenje temeljeno na logici i razumu, uz pojašnjenje pravih značenja koja engleski jezik ne može izraziti. Također ga je uputio na neke druge islamske knjige koje karakteriziraju istina i jasni dokazi. Sve mu je to omogućilo da formira osnovnu ideju o istini islama, što je probudilo njegovu želju da stekne više znanja o njemu, njegovim principima i ciljevima putem nepristranih znanstvenih izvora.

Njegove veze s nekim islamskim skupinama i pomno proučavanje njihovih uvjeta potvrdili su opseg utjecaja islama na njihovo ponašanje i odnose. To je potvrdilo njegovu početnu ideju o veličini islama, te je u njega povjerovao svim srcem.

Zašto je ovaj engleski orijentalist prešao na islam?

Svoje iskustvo prihvaćanja islama opisuje sljedećim riječima:
„Jednog dana 1945. godine, prijatelji su me pozvali da gledam bajramsku molitvu i da jedem nakon molitve. Bila je to dobra prilika da izbliza vidim tu međunarodnu gomilu muslimana, bez ikakvog nacionalnog ili rasnog fanatizma među njima... Tamo sam sreo turskog princa i pokraj njega mnoge siromahe. Svi su sjeli jesti. Na licima bogatih niste vidjeli nikakvu umjetnu poniznost, pretvaranje ili lažno pretvaranje o jednakosti, kakvo se pojavljuje na bijelcu kada razgovara sa svojim crnim susjedom. Među njima niste vidjeli nikoga tko se povukao iz grupe ili se osamio u stranu ili daleki kut. Niste među njima vidjeli taj smiješni klasni osjećaj koji se može skrivati iza lažnih zavjesa vrline.“

„Dovoljno mi je reći, nakon pažljivog razmišljanja i promišljanja, da sam se automatski naveo vjerovati u ovu religiju nakon što sam proučio sve ostale poznate religije na svijetu, a da me nisu privukle, niti da me ijedna od njih uvjerila.“

Zatim je pohvalio moral, toleranciju i velikodušnost muslimana te ukazao na sposobnost islama da riješi problem društvene nejednakosti i klasnih sukoba, rekavši:

„Putovao sam u mnoge zemlje svijeta, i na Istoku i na Zapadu, i imao sam priliku vidjeti kako se stranac svugdje prima i znati gdje je iskazivanje počasti prvo što mi pada na pamet, a gdje je prvi običaj (istražiti ga i interes ili korist koja može proizaći iz pomaganja njemu), a među nemuslimanima nisam pronašao nikoga tko se može usporediti s njima u dočekivanju stranca, srdačnosti prema njemu, iskazivanju poštovanja prema njemu i ljubaznosti prema njemu bez očekivanja ičega zauzvrat ili bez očekivanja ikakve koristi... Iz ekonomske perspektive, nalazimo da su islamske skupine jedine koje su uklonile razlike između bogatih i siromašnih na način koji ne potiče siromašne da prevrću strukturu društva i izazivaju kaos i mržnju.“

Doprinosi orijentalista Husseina Roufa

Engleski muslimanski orijentalist Hussein Rouf bio je jedan od najistaknutijih europskih društvenih istraživača koji je proučavao religije i društvene doktrine s pažljivim i dubinskim proučavanjem. Bio je zadivljen veličinom islama, uzvišenim ciljevima i načelima, njegovom izvanrednom sposobnošću rješavanja problema i suočavanja s teškoćama koje trpe pojedinci i ljudska društva te njegovom nevjerojatnom prilagodljivošću raznim okruženjima i civilizacijama, unatoč njihovoj raznolikosti i razlikama.

Nakon što je prešao na islam, bilo je sasvim prirodno da preuzme inicijativu i pozove ljude u ovu religiju, koja je osvojila njegovo srce, um i osjećaje, kako bi prosvijetlio svoje sugrađane o njezinim tolerantnim načelima i uzvišenim ciljevima, istovremeno pobijajući poplavu laži i rušeći zdanje iluzija i neistina koje su neprijatelji islama pričvrstili za njega.

I Uzvišeni Bog je rekao istinu: „I tko govori bolje od onoga koji poziva k Bogu i čini dobra djela, i govori: 'Ja sam, zaista, musliman!'“ (Fussilat, 33)

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Priča o prelasku na islam njemačkog učenjaka Hameda Marcusa, koji je bio fasciniran stilom Kur'ana. Koja je priča o prelasku Hameda Marcusa na islam? I što je rekao o islamu nakon prelaska? Dr. Hamed Marcus, njemački učenjak i novinar
Od djetinjstva sam osjećao unutarnju potrebu da proučavam islam kad god sam mogao. Pazio sam da čitam prevedeni primjerak Kur'ana u knjižnici grada u kojem sam odrastao. Upravo je iz tog izdanja Goethe crpio informacije o islamu.

Bio sam duboko impresioniran briljantnim intelektualnim stilom Kur'ana, koji je istovremeno provodio islamska učenja. Također sam bio zadivljen velikim, otpornim duhom koji su ta učenja probudila i rasplamsala u srcima ranih muslimana.

Zatim sam u Berlinu imao priliku raditi s muslimanima i uživati u inspirativnim i nadahnjujućim govorima o Časnom Kur'anu koje je održao osnivač prvog berlinskog islamskog udruženja i osnivač Berlinske džamije. Nakon godina praktične suradnje s ovom jedinstvenom osobom, tijekom kojih sam svjedočio dubini njegove duše i duha, postao sam vjernik u islam. U njegovim uzvišenim načelima, koja se smatraju vrhuncem ljudske misli, vidio sam nadopunu vlastitim stavovima.

Vjerovanje u Boga temeljno je načelo islamske vjere, ali ne zagovara načela ili doktrine koje su u sukobu sa modernom znanošću. Stoga ne postoji proturječje između vjere s jedne strane i znanosti s druge. To je nesumnjivo jedinstvena i velika prednost u očima čovjeka koji je uložio svoj puni potencijal u znanstveno istraživanje.

Još jedna karakteristična značajka islamske religije jest da ona nije samo niz dosadnih, teorijskih učenja koja djeluju slijepo i na marginama života. Naprotiv, ona poziva na praktičan sustav koji oblikuje ljudski život. Zakoni islama nisu prisilna učenja koja ograničavaju osobne slobode, već direktive i smjernice koje vode do organizirane individualne slobode.

Kako su godine prolazile, sve sam više postajao uvjeren dokazima da islam bira najbolji put za pomirenje osobnosti pojedinca s osobnošću grupe te ih povezuje snažnom i čvrstom vezom.

To je religija pravednosti i tolerancije. Neprestano poziva na dobrotu, potiče je i uzdiže njen status u svim okolnostima i prilikama.

Izvor: Knjiga (Putovanje vjere s muškarcima i ženama koji su prešli na islam) pripremio: Abdul Rahman Mahmoud.

Na vrhuncu carstva, Britanci su odlučili napustiti kršćanstvo i prihvatiti islam. Evo priča o trojici pionira koji su prkosili viktorijanskim normama u vrijeme kada je kršćanstvo bilo temelj britanskog identiteta, prema BBC-u.

William Henry Quilliam

Abdullah Quilliam

Interes odvjetnika Williama Henryja Quilliama za islam započeo je nakon što je vidio Marokance kako se mole na trajektu tijekom odmora na Mediteranu 1887. godine.

„Uopće ih nije uznemirila silina jakih vjetrova ili ljuljanje broda“, rekao je Quilliam. „Duboko su me dirnula njihova lica i izrazi lica, koji su pokazivali potpunu vjeru i iskrenost.““.

Nakon što je prikupio informacije o religiji tijekom svog boravka u Tangeru, Quilliam, koji je tada imao 31 godinu, prešao je na islam. Svoju novu vjeru opisao je kao „razumnu i logičnu te da je osobno smatrao da nije u suprotnosti s njegovim uvjerenjima“.“.

Iako islam ne zahtijeva od svojih obraćenika da promijene ime, Quilliam je za sebe odabrao ime „Abdullah“.“.

Nakon povratka u Englesku 1887. godine, postao je propovjednik te religije, a kaže se da je zahvaljujući njegovim naporima oko 600 ljudi prešlo na islam diljem Britanije..

Godine 1894. osmanski sultan dodijelio je Quilliamu titulu šeika al-islama Britanskog otočja uz odobrenje kraljice Viktorije.

Quilliam je iste godine osnovao i prvu džamiju u zemlji u Liverpoolu, koji su mnogi u to vrijeme smatrali "drugim gradom Britanskog Carstva".“.

Kraljica Viktorija, čija je zemlja imala više muslimana pod svojom vlašću nego Osmansko Carstvo, bila je među onima koji su zatražili knjižicu koju je napisao Quilliam pod naslovom „Religija islama“, u kojoj je sažeo islamsku religiju. Knjižica je prevedena na 13 jezika..

Navodno je zatražila šest dodatnih primjeraka za svoju obitelj, ali njezina želja za stjecanjem više znanja nije se svidjela širem društvu, koje je vjerovalo da je islam religija nasilja..

Godine 1894. osmanski sultan, uz odobrenje kraljice Viktorije, dodijelio je Quilliamu titulu "Šeih islama na Britanskim otocima", titulu koja je odražavala njegovo vodstvo u muslimanskoj zajednici..

Mnogi stanovnici Liverpoola koji su prešli na islam suočili su se s ogorčenjem i zlostavljanjem zbog svoje vjere, uključujući napade ciglama, izmetom i gnojivom, unatoč službenom priznanju religije..

Quilliam je vjerovao da su napadači bili „ispranog mozga da vjeruju da smo zli“.“.

Quilliam je bio lokalno poznat po svom radu s ugroženim skupinama, zalaganju za sindikate i reformi zakona o razvodu braka, ali njegova pravna karijera se pogoršala kada je pokušao pomoći klijentu koji je tražio razvod..

Quilliam je bio uključen u osnivanje druge najstarije džamije u Britaniji u Wokingu.

Mužu je postavljena zamka, jer je navodno činio preljub, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa, ali njegov pokušaj nije uspio i Quilliam je suspendiran s posla..

Napustio je Liverpool 1908. kako bi ublažio utjecaj skandala na gradske muslimane, a ponovno se pojavio na jugu pod imenom Henry de Leon, iako su ga mnogi poznavali, prema Ronu Geavesu, koji je napisao biografiju Quilliama..

Iako je njegov utjecaj oslabio, bio je uključen u osnivanje druge najstarije džamije u zemlji, izgrađene u Wokingu, a Quilliam je pokopan u Surreyu 1932. godine.

Džamija u Liverpoolu i danas nosi njegovo ime..

Gospođa Evelyn

Ruke Evelyn Kobold

Nije bilo čudno da pripadnik više klase bude fasciniran islamom i inspiriran putovanjima u muslimanske zemlje..

Lady Evelyn Murray rođena je u aristokratskoj obitelji u Edinburghu i veći dio djetinjstva provela je između Škotske i Sjeverne Afrike..

Napisala je: „Tamo sam naučila arapski. Bila sam sretna što sam mogla pobjeći od dadilje i posjećivati džamije s alžirskim prijateljima. U srcu sam bila nehotice muslimanka.““.

Evelyn je lovila jelene i lososa na obiteljskom imanju u Dunmore Parku..

Njezin otac istraživač, 7. grof od Dunmorea, bio je strastven u putovanjima, uključujući putovanja u Kinu i Kanadu. Njezina majka, koja je kasnije postala dvorska dama kraljice Viktorije, također je bila strastvena putnica..

Lady Evelyn bila je prva Britanka koja je obavila hadž.

Lady Evelyn naslijedila je ljubav prema putovanjima i lutanjima svojih roditelja, a svog supruga, poslovnog čovjeka Johna Cobbolda, upoznala je u Kairu u Egiptu..

Nije poznato kada je Lady Evelyn prešla na islam. Možda je sjeme preobraćenja posijano tijekom njezinih putovanja u djetinjstvu, ali vjera Lady Evelyn očito je ojačana nakon odmora koji je provela u Rimu i susreta s Papom..

Kasnije je napisala: „Kad mi se Njegova Svetost iznenada obratio i pitao me jesam li prešla na katoličanstvo, na trenutak sam se iznenadila, a zatim sam odgovorila: 'Ja sam muslimanka i ne znam što me spopalo, jer godinama nisam razmišljala o islamu.' Putovanje je započelo i odlučila sam čitati i proučavati tu religiju.““.

Povjesničar William Vasey, koji je napisao uvod u Memoare Lady Evelyn, rekao je da je religijski duhovni aspekt privukao mnoge obraćenike..

Slika Lady Evelyn, njenog supruga Johna Cobbolda i njihove kćeri.

Dodao je da slijede „uvjerenje da sve glavne religije dijele transcendentalno jedinstvo... daleko od površnih sektaških detalja koji ih dijele“.“.

Arapski prijatelji Lady Evelyn na Bliskom istoku nazivali su je "Lady Zainab". Imala je pristup područjima rezerviranim za žene i pisala je o "dominantnom utjecaju žena" u islamskoj kulturi..

U dobi od 65 godina obavila je hadž i bila je prva Britanka koja je izvela cijeli ritual..

To joj je donijelo „beskrajno zanimanje i divljenje“, a njezina je priča kasnije objavljena u knjizi pod naslovom „Hodočašće u Meku“.“.

Malo se zna o njezinom životu osim kratkog putovanja u Keniju. Umrla je u domu za starije i nemoćne u Invernessu 1963. u dobi od 95 godina, ostavivši upute da se na njezinu sprovodu sviraju gajde i da se na njezinu nadgrobnom spomeniku ugravira kur'anski stih, "Stih svjetlosti"..

U svom dnevniku je napisala: „Oduvijek sam se pitala kada i zašto sam prešla na islam.““.

Dodala je: „Moj odgovor je da ne znam točan trenutak u kojem mi je otkrivena istina islama.““.

„Čini se da sam oduvijek bila muslimanka“, rekla je.“.

Robert Stanley prešao je na islam u dobi od sedamdeset godina.

Robert Stanley

Viktorijanske muslimanske povijesti obično su dominirane onima iz viših slojeva društva, čije su priče bolje sačuvane..

No Christina Longden, koja je otkrila da joj je djed bio musliman nakon što je njezin otac istražio obiteljsko stablo i čuva pisane dokumente i dnevnike, kaže: „Općenito postoje znakovi da se to pojavilo u srednjoj klasi.““.

Robert Stanley se od trgovca radničke klase uzdigao do konzervativnog gradonačelnika Stalybridgea, grada u blizini Manchestera, 1870-ih..

Longden, koji je o njemu napisao knjigu, kaže da je Stanley bio i sudac te da je osnovao fond za radnike otpuštene jer nisu glasali u skladu s mišljenjima svojih šefova..

Također sam otkrio da je redovito pisao o britanskom kolonijalizmu u biltenu džamije Quilliam u Liverpoolu..

Stanley je upoznao Quilliama krajem 1890-ih nakon što se povukao iz političke karijere, i postali su bliski prijatelji..

„Robert je bio 28 godina stariji od Quilliama, pa mislim da je među njima postojao svojevrsni odnos oca i sina“, kaže Longden.“.

Međutim, nije prešao na islam sve dok nije napunio sedamdeset godina i odabrao ime "Rašid" za sebe.“.

Longden, na temelju svog istraživanja, vjeruje da u to vrijeme u Staybridgeu „nije bilo drugih muslimana“. Stanley se kasnije preselio u Manchester i tamo umro 1911. godine.

Njegov prelazak na islam držao se u tajnosti sve dok ga obitelj Longden nije otkrila 1998. godine.

Slučajno, Longdenov brat Stephen prešao je na islam 1991. nakon što je studirao u Egiptu kao dio svog sveučilišnog obrazovanja, sedam godina prije nego što je otkrivena istina o prelasku djeda Stanleyja na islam..

Kad je čuo za djedovo obraćenje, opisao ga je kao "nevjerojatno iznenađenje".“.

„Činjenica da je postojao čovjek koji je odlučio biti musliman u vrijeme kada je bilo nezamislivo da netko učini nešto nekonvencionalno, kada sjednete i razmislite o tome, da, to je Manchester“, rekao je, dodajući: „Ljudi se ne boje ustati i progovoriti o onome u što vjeruju, bilo da je to političko ili vjersko.““.

Ova važna osoba imala je velike zasluge - nakon Boga - u širenju islamske religije među crnim Amerikancima, u vrijeme kada su crnci u Americi uvelike patili od rasne diskriminacije između sebe i bijelaca. Bili su izloženi svim vrstama poniženja i degradacije te su od njih trpjeli jade mučenja i sve vrste mržnje.
U toj turbulentnoj klimi, ispunjenoj svim oblicima ugnjetavanja i poniženja, Malcolm X rođen je ocu koji je bio svećenik u crkvi, a majci sa Zapadne Indije. Kad je imao šest godina, oca su ubili bijelci nakon što su mu razbili glavu i stavili ga na put električnog autobusa koji ga je pregazio dok nije umro. Obiteljske okolnosti Malcolma X počele su se brzo pogoršavati, i financijski i moralno. Počeli su živjeti od milostinje i socijalne pomoći bijelaca, koju su im oni sporo pružali. U tim teškim uvjetima, majka Malcolma X patila je od psihičkog šoka koji se razvijao sve dok nije primljena u mentalnu bolnicu, gdje je provela ostatak života. Malcolm X i njegovih osmero braće i sestara okusili su gorčinu gubitka i oca i majke te su postali djeca pod skrbi države, koja ih je rasporedila u različite domove.

U međuvremenu, Malcolm X upisao se u obližnju školu u kojoj je bio jedini crnac. Bio je inteligentan i briljantan, nadmašujući sve svoje vršnjake. Njegovi učitelji su ga se bojali, što ih je navelo da ga psihički i moralno slamaju i ismijavaju, posebno kada je želio nastaviti studij prava. To je bila prekretnica u njegovom životu. Zatim je napustio školu i prešao s jednog ponižavajućeg posla na drugi, od konobara u restoranu, preko radnika na vlaku, do čistača cipela u noćnim klubovima, sve dok nije postao poznati plesač na kojeg su ukazivali. Zatim ga je zaveo život pun nepromišljenosti i gubitka, pa je počeo piti alkohol i pušiti cigarete. Kockanje je bio glavni izvor novca, sve dok nije došao do točke korištenja droga, pa čak i trgovanja njima, a zatim krao kuće i automobile. Sve to dok još nije imao dvadeset i jednu godinu, dok on i njegovi prijatelji nisu pali u ruke policije. Izrekli su mu pretjeranu kaznu od deset godina zatvora, dok zatvorska kazna za bijelce nije prelazila pet godina.

U zatvoru je Malcolm X prestao pušiti i jesti svinjetinu te se posvetio čitanju i učenju do te mjere da je progutao tisuće knjiga o raznim vrstama znanja, uspostavivši tako visoku razinu kulture koja mu je omogućila da upotpuni nedostatke u svojoj osobnosti.

Tijekom tog vremena, sva braća Malcolma X prešla su na islam od ruke čovjeka po imenu (g. Muhammad Elijah), koji je tvrdio da je prorok od Boga poslan samo crncima!! Pokušali su uvjeriti Malcolma X da pređe na islam svim sredstvima i metodama dok se nije preobratio na islam. Njegov se moral poboljšao, njegova osobnost postala je istaknutija i počeo je sudjelovati u propovijedima i debatama unutar zatvora pozivajući na islam. Sve dok nije pomilovan i pušten na slobodu kako ne bi nastavio pozivati na islam unutar zatvora.

Malcolm X pripadao je Naciji islama, koja je imala lažne koncepte i rasističke temelje koji su bili suprotni islamu, unatoč tome što ga je usvojila kao sjajni slogan, protiv čega je bila nevina. Bila je pristrana prema crnoj rasi i učinila islam isključivim samo za nju, isključujući druge rase, dok su oni bili obdareni kreposnim moralom i uzvišenim vrijednostima islama... to jest, uzeli su izgled islama i napustili njegovu bit i njegovu bit.

Malcolm X nastavio se pridruživati Naciji islama, pozivajući njezine članove da joj se pridruže svojim elokventnim govorima i snažnom osobnošću. Bio je neiscrpna snaga, neumorna ruka snage, energije i energičnosti, sve dok nije uspio privući mnoge da se pridruže ovom pokretu.

Malcolm X je želio obaviti hadž i kada je putovao, izbliza je vidio pravi islam, upoznao njegovu istinu i shvatio pogrešku rasističke doktrine koju je prihvatio i na koju se pozivao. Stoga je prihvatio pravu islamsku religiju i nazvao se (Hadž Malik El Šabaz).

Kad se vratio, posvetio se pozivanju na istinski islam i pokušao ispraviti pogrešne i obmanjujuće koncepte Nacije islama. Međutim, dočekao ga je neprijateljstvo i mržnja s njihove strane. Počeli su ga uznemiravati i prijetiti mu, ali on se na to nije obazirao i nastavio je ići jasnim i čvrstim koracima, pozivajući na istinski islam koji eliminira sve oblike rasizma.

U jednoj od svojih elokventnih propovijedi, kojima je običavao pozivati ljude Bogu, tirani su odbili učiniti išta osim ušutkati glas istine. Njihove su ga ruke ubile dok je stajao na platformi, obraćajući se ljudima, kada je šesnaest podmuklih metaka ispaljeno prema njegovom visokom, mršavom tijelu. I onda je to bio kraj. I kakav dobar kraj. Molimo Boga da ga primi među šehide na Dan uskrsnuća.
.

Muhammad Ali Clay, poznat kao "Cassius Marcellus Clay Jr.", rođen je 17. siječnja 1942. Američki je državljanin, bivši profesionalni boksač, a svi ga smatraju kulturnom ikonom i voljenom figurom, unatoč kritikama koje su mu upućene.

Njegov prelazak na islam

Promijenio je ime pod kojim je bio poznat, "Cassius", u "Muhammad Ali", bez titule "Clay", što na engleskom znači glina, nakon što je prešao na islam 1964. Nije ga bilo briga za gubitak popularnosti, koja je rasla, a ljubav ljudi prema njemu proširila se. Islam je bio važan razlog njegovog uspjeha. Godine 1966. ponovno je iznenadio svijet kada je Muhammad Ali objavio svoje odbijanje da se pridruži američkoj vojsci u Vijetnamskom ratu. Rekao je: "Islam zabranjuje ratove koji nisu radi Boga i Njegova Poslanika i radi podizanja zastave islama." Izjavio je: "Neću se boriti protiv njih... jer me nisu nazvali crncem...???" Nije ga bilo briga za gubitak popularnosti među Amerikancima zbog ove izjave. Uhićen je i osuđen za izbjegavanje regrutacije. Oduzeta mu je boksačka titula i licenca mu je suspendirana. Nije se borio pune četiri godine nakon što se žalio na presudu protiv sebe na Vrhovnom sudu SAD-a. Na kraju je dobio ovu žalbu i ponovno se vratio u boksački ring.

boks

Tri puta je osvojio svjetsko prvenstvo u teškoj kategoriji, a Ali je sudjelovao u nekoliko povijesnih mečeva, od kojih su možda najistaknutija bila tri meča, prvi s najjačim natjecateljem "Joeom Frazierom", a drugi s "Georgeom Foremanom" gdje je vratio titulu koja mu je bila oduzeta sedam godina. "Ali" se odlikovao nekonvencionalnim stilom borbe, izbjegavanjem poput leptira, napadanjem poput pčele, vještinom i hrabrošću u podnošenju udaraca sve dok nije postao najpoznatiji na svijetu. Vlasnik je najbržeg udarca na svijetu, koji doseže brzinu od 900 km na sat. Bio je poznat i po svojim govorima prije mečeva koje je igrao, jer se uvelike oslanjao na medijske izjave.

Njegova bolest

Muhammadu Aliju dijagnosticirana je Parkinsonova bolest, no on je i danas ostao omiljena sportska ikona. Tijekom bolesti bio je izuzetno strpljiv, jer je uvijek govorio da ga je Bog iskušavao kako bi mu pokazao da nije najveći, ali da je Bog najveći.

Poštuj ga

U Hollywoodu postoji vrlo poznata ulica pod nazivom "Šetač slavnih" jer na ulici crtaju zvijezdu s imenima svih svojih poznatih zvijezda.
Kad su muslimanskom boksaču Muhammadu Aliju Clayu ponudili zvijezdu s njegovim imenom na ulici, on je odbio. Kad su ga pitali zašto je odbio da mu se ime ovjekovječi zvijezdom na ulici?
Rekao im je da je moje ime po proroku u kojeg vjerujem, "Muhammed, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir", i da potpuno odbijam da se ime "Muhammed" nacrta na tlu.
Ali u čast njegove velike popularnosti i izvanrednog uspjeha koji je postigao tijekom svoje sportske karijere, Hollywood je odlučio nacrtati zvijezdu s imenom "Muhammad Ali" na zidu na ulici, a ne na tlu kao druge poznate osobe.
Do danas, ne postoji nijedna poznata osoba čije je ime na zidu osim Muhammada Alija. Imena svih ostalih poznatih osoba su na podu.

Njegova dobrotvorna djela

Godine 2005. Muhammad Ali osnovao je Centar Muhammad Ali u svom rodnom gradu Louisvilleu, gdje trenutno izlaže memorabilije. Centar djeluje kao neprofitna organizacija koja promiče mir, društveni prosperitet, pomaganje onima kojima je potrebna pomoć i plemenite vrijednosti u koje je Muhammad Ali Clay vjerovao. 

Abdullah al-Majorqui, ili Abdullah al-Majorqui, poznat kao Abdullah al-Tarjuman, bio je španjolski kršćanin na Mallorci i istaknuti svećenik. Također je bio jedan od najvećih kršćanskih učenjaka u osmom stoljeću po hidžri. Prije prelaska na islam ime mu je bilo Anselm Tormeda. Kada mu je Bog otvorio srce i uputio ga na islam, nazvao se Abdullah, a titula Tarjuman mu je dodana jer je nakon prelaska na islam radio kao prevoditelj za sultana Tunisa. Napisao je knjigu „Tuhfat al-Areeb fi al-Radd ala Ahl al-Salib“ na arapskom jeziku 823. godine po hidžri, koja je potom prevedena na francuski i objavljena u časopisu Povijest religija u Parizu 1885. godine.

Priča o prelasku Abdullaha Al-Tarjumana na islam

Abdullah Al-Tarjuman je u svojoj knjizi Tuhfat Al-Areeb ispričao priču o svom prelasku na islam: Znaj, neka ti se Bog smiluje, da sam podrijetlom iz grada Mallorce. Moj otac se smatrao jednim od njegovih ljudi i nije imao druge djece osim mene. Kad sam imao šest godina, predao me je svećeniku učitelju. Čitao sam mu Bibliju dok nisam zapamtio više od polovice u dvije godine. Zatim sam za šest godina počeo učiti jezik Biblije i znanost logike. Zatim sam putovao iz grada Mallorce u grad Lleidu u Kataloniji, koji je grad znanja među kršćanima u toj zemlji. U ovom gradu okupljaju se kršćanski studenti znanja. Šest godina sam studirao prirodne znanosti i zvijezde, a zatim sam četiri godine počeo čitati Bibliju i poučavati je.

Zatim sam otputovao u grad Bolognu i tamo se nastanio. To je grad znanja i u njemu se nalazi crkva za starijeg i uglednog svećenika po imenu Nicolae Martel. Njegov položaj u znanju, religiji i asketizmu bio je vrlo visok. Pitanja o kršćanskoj religiji i darovima dolazila bi mu od kraljeva i drugih. Čak bi željeli da ih blagoslovi i da on prihvati njihove darove i da im se time ukaže čast. Stoga sam ovom svećeniku čitao načela kršćanske religije i njezine propise te sam mu se nastavio približavati služeći mu i obavljajući mnoge njegove dužnosti sve dok me nije učinio jednim od svojih najboljih povjerenika i dao mi ključeve svoje rezidencije i riznice svoje hrane i pića. Ostao sam s njim čitajući mu i služeći mu deset godina. Onda se jednog dana razbolio i bio je odsutan sa svog čitanja. Ljudi na sesiji čekali su ga dok su raspravljali o pitanjima znanja sve dok ih razgovor nije doveo do riječi Svemogućeg Boga na jeziku Njegovog Poslanika Isusa, mir s njim: "Poslije mene doći će Prorok čije je ime Tješitelj." Raspravljali su o tome tko je ovaj prorok među prorocima i svaki je od njih govorio prema svom znanju i razumijevanju. Njihova rasprava o tome bila je velika među njima i njihova se svađa povećala, a zatim su otišli ne zanimajući se za tu stvar.

Tako sam otišao u rezidenciju šeika koji je podučavao spomenutu lekciju. Rekao mi je: "O čemu ste danas raspravljali dok sam bio odsutan?" Obavijestio sam ga o neslaganju ljudi oko imena Tješitelja i da je taj i taj odgovorio tako i taj s tim i tim. Naveo sam mu njihove odgovore, a on mi je rekao: "I što ste odgovorili?" Rekao sam: "Odgovor suca tog i tog u njegovom tumačenju Evanđelja." Rekao mi je: "Nisi podbacio, a bio si blizu. Taj i taj je pogriješio, a taj i taj se gotovo približio. Ali istina je suprotna svemu tome, jer tumačenje ovog plemenitog imena znaju samo učenjaci koji su čvrsto utemeljeni u znanju, a ti si stekao samo malo znanja."

Zato sam požurio poljubiti mu noge i rekao mu: "Gospodaru moj, znaš da sam ti došao iz daleke zemlje i da sam u tvojoj službi već deset godina, tijekom kojih sam od tebe stekao mnogo znanja koje ne mogu izbrojati. Možda je to veliki čin ljubaznosti s tvoje strane što bi mi podario znanje o ovom plemenitom imenu." Starac je plakao i rekao: "Sine moj, tako mi Boga, jako si mi drag zbog svoje službe meni i svoje odanosti meni. Velika je korist u poznavanju ovog plemenitog imena, ali bojim se da će te kršćani, ako ga otkriješ, odmah ubiti."

Pa sam mu rekao: O gospodaru moj, tako mi Svemogućeg Boga i istine Evanđelja i onoga koji ga je donio, neću govoriti ni o čemu što mi povjeriš osim uz tvoje dopuštenje. Rekao mi je: O sine moj, kada si mi prvi put došao, pitao sam te o tvojoj zemlji i je li blizu muslimanima i priznaju li te oni ili ti njih, kako bih provjerio tvoje protivljenje islamu. Znaj, sine moj, da je Tješitelj jedno od imena njihovog proroka Muhameda, i na temelju njega je spomenuta četvrta knjiga objavljena jezikom Danula, a.s., i obavijestio me da će mu ova knjiga biti objavljena i da je njegova vjera vjera istine, a njegovo vjerovanje bijelo vjerovanje spomenuto u Evanđelju.

Rekoh: O gospodaru moj, što kažeš o vjeri ovih kršćana? Rekao mi je: O sine moj, da su se kršćani pridržavali vjere prvog Isusa, bili bi na Božjoj vjeri, jer je vjera Isusa i svih proroka bila Božja vjera. Rekao sam: O gospodaru moj, kako se možemo spasiti od ove stvari? Rekao je: O sine moj, ulaskom u vjeru islama. Rekao sam mu: Hoće li se spasiti onaj koji u nju uđe? Rekao mi je: Da, bit će spašen i na ovom i na onom svijetu.

Rekao sam mu: "O gospodaru moj, mudar čovjek bira za sebe samo najbolje od onoga što zna. Pa ako znaš izvrsnost vjere islama, što te u tome sprječava?" Rekao mi je: "O sine moj, Allah mi nije dao do znanja istinitost onoga što sam ti rekao o izvrsnosti vjere islama i časti vjere islama sve dok nisam ostario i moje kosti nisu oslabile. Nemamo opravdanja za to; naprotiv, Allahov dokaz protiv nas je utvrđen. Da me je Allah uputio na to dok sam bio tvojih godina, napustio bih sve i prihvatio istinu. Ljubav prema ovome svijetu je korijen svakog grijeha. Vidiš kakav sam među kršćanima u smislu visokog statusa, časti, slave i obilja svjetovnih prilika. Da se u meni pojavila i mala sklonost prema vjeri islamu, običan narod bi me u tren oka ubio."

Čak i ako im pobjegnem i dođem do muslimana i kažem im da sam ti došao kao musliman, a oni mi kažu: "Okoristio si se prihvaćanjem vjere istine, pa se ne hvali pred nama vjerom kojom si se spasio od kazne Božje", ostat ću među njima kao starac, siromah od devedeset godina, ne razumijem njihov jezik, a oni ne znaju moje pravo, i umrijet ću među njima od gladi.

I ja, hvala Bogu, slijedim Isusovu vjeru i ono što je on donio, i Bog to zna o meni. Pa sam mu rekao: O gospodaru moj, hoćeš li mi dopustiti da pješice odem u zemlju muslimana i uđem u njihovu vjeru? Rekao mi je: Ako si mudar čovjek koji traži spasenje, onda požuri to učiniti i postići ćeš ovaj svijet i ahiret. Ali sine moj, ovo je stvar o kojoj sada nitko nije prisutan s nama, zato je drži u tajnosti koliko god možeš, i ako išta od toga izađe na vidjelo o tebi, ljudi će te odmah ubiti, a ja ti neću moći pomoći. Neće ti koristiti da to prenosiš od mene, jer ja to poričem, i moja izjava o tebi je istinita, a tvoja izjava o meni nije istinita, i nevin sam od tvoje krvi ako išta od ovoga kažeš.

Rekoh: O gospodaru moj, utječem se Bogu od širenja ove zablude i obećah mu ono što će mu se svidjeti, zatim uzeh sredstvo za putovanje i oprostih se od njega, pa se on pomoli za moju dobrobit i opskrbi me s pedeset zlatnih dinara, te se ukrcah na more, vraćajući se u grad Mallorcu, i tamo ostadoh šest mjeseci, zatim otputovah odande u grad Siciliju i tamo ostadoh pet mjeseci dok čekah brod koji će otići u zemlju muslimana, i dođe brod koji će putovati u grad Tunis, pa otputovah njime iz Sicilije, isplovismo blizu zalaska sunca, i stigosmo u luku Tunis blizu podneva.

Kad sam stigao u Diwan u Tunisu i kad su kršćanski rabini tamo čuli za mene, doveli su konja i ponijeli me sa sobom u svoju zemlju. Ostao sam kod njih kao njihovi gosti u najudobnijim životnim uvjetima četiri mjeseca. Nakon toga sam ih pitao ima li u Sultanatu ikoga tko može savladati jezik kršćana. Sultan je u to vrijeme bio naš gospodar Abu al-Abbas Ahmad, neka mu se Bog smiluje. Kršćani su mi rekli da u Sultanatu postoji čestit čovjek, jedan od njegovih najvećih slugu, po imenu Jusuf liječnik, koji je bio njegov liječnik i jedan od njegovih povjerenika. Bio sam vrlo sretan zbog toga i pitao sam za prebivalište ovog liječnika, te sam upućen k njemu i sastao se s njim. Rekao sam mu o svom stanju i razlogu svog dolaska, a to je bio moj prelazak na islam. Čovjek je bio vrlo zadovoljan time, jer je ova dobrota učinjena njegovim rukama.

Zatim je uzjahao konja i odveo me sa sobom u sultanovu palaču. Ušao je i ispričao mu moju priču te zatražio njegovo dopuštenje da me vidi, pa mi je dao dopuštenje. Stao sam pred njega i prvo što me je pitao jesu li mi godine, pa sam mu rekao da imam trideset pet. Zatim me pitao o znanostima koje sam studirao, pa sam mu rekao. Rekao je: Došao sam sa srećom i postao sam musliman s blagoslovom Svemogućeg Boga. Pa sam rekao tumaču, koji je bio gore spomenuti liječnik: Reci našem gospodaru sultanu da nitko ne napušta svoju vjeru osim ako njegova obitelj ne bi mnogo govorila o njemu i kritizirala ga. Zato želim, iz tvoje ljubaznosti, da pošalješ te kršćanske trgovce i njihove dobre ljude koji su s tobom i pitaš ih o meni i čuješ što govore o meni, a onda ću postati musliman, ako Bog da. Pa mi je rekao preko tumača: Pitao si kao što je Abdullah ibn Salam pitao Poslanika, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, a onda je postao musliman.

Tako je poslao po najbolje kršćane i neke od njihovih trgovaca i odveo me u kuću blizu svoje dnevne sobe. Kad su kršćani ušli k njemu, rekao im je: "Što kažete o ovom novom svećeniku koji je došao ovim brodom?" Rekli su: "Gospodaru moj, ovo je veliki učenjak u našoj vjeri i nikada nismo vidjeli nikoga višeg stupnja od njega u znanju i vjeri." Rekao im je: "A što ćete reći o njemu ako postane musliman?" Rekli su: "Tražimo utočište kod Boga od toga; on to nikada ne bi učinio." Kad je čuo što kršćani imaju reći, poslao je po mene, i ja sam se pojavio pred njim i svjedočio istini u prisutnosti kršćana. Pali su lica svoja i rekli: "Ništa ga nije natjeralo na ovo osim ljubavi prema braku, jer se naši svećenici ne žene." Tako su otišli, očajni i tužni.

Sultan, neka mu se Bog smiluje, odredio mi je četvrtinu dinara svaki dan. Kad sam se odlučio oženiti, dao mi je stotinu dinara u zlatu i punu, dobru odjeću. Oženio sam se svojom ženom i ona je rodila sina kojem sam dao ime Muhammed, kao blagoslov od imena našeg Poslanika Muhameda, neka ga Bog blagoslovi i mir podari.[1]

Pravo značenje islama je da se vjernici potpuno predaju Svemogućem Bogu, u sebi samima, i u svojim malim i velikim poslovima.

Da se s pouzdanjem, uvjerenjem i zadovoljstvom predaju ruci koja ih vodi, dok su sigurni da im ona želi dobro, savjet i uputu, i dok su uvjereni u put i sudbinu na ovom i onom svijetu; u skladu s riječima Svemogućeg Boga: {Reci: "Doista, moja molitva i moji obredi žrtve i moj život i moja smrt pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova. * On nema sudruga. I to mi je naređeno, a ja sam prvi musliman."} [El-En'am: 162-163].

To je pitanje koje je zaokupljalo Fatimu Heeren, njemačku djevojku koja je prešla na islam nakon što je odgajana na učenjima nacionalsocijalizma, u kojima uloga Boga nestaje iz svakog aspekta stvaranja ili svakodnevnog života ljudi.

Nacionalistički slogani

Fatima Heren rođena je u Njemačkoj 1934. godine, a otac joj je služio u njemačkoj vojsci i njegovao nacionalsocijalističke vrijednosti.

Kada je Drugi svjetski rat završio 1945. godine, Fatima je bila jedanaestogodišnja učenica. Snovi njemačke nacije bili su uništeni, a svi ideali za koje su žrtvovale svoje živote raspršeni.

Nacionalizam je, tijekom godina prije i tijekom rata, bio izvrsno sredstvo za motiviranje i poticanje Nijemaca da daju sve od sebe, s jedinom brigom da učine sve za domovinu.

Taj je nacionalizam utjecao na ideju o postojanju Boga. Za njemačko društvo, Bog je bio sila koja je prije milijuna godina uspostavila zakone prirode, a ti su zakoni zauzvrat stvorili ljudska bića, najvjerojatnije slučajno.

O ideološkom stanju svog društva u to vrijeme Fatima Hirin kaže: „Kršćanstvo je bila jedina vjera s kojom smo se suočavali u stvarnosti, a predstavljena nam je kao 'opijum naroda' i kao vjera stada ovaca koje se kreće samo sa strahom od smrti.“

Shvatili smo da je svaka osoba odgovorna samo za sebe i da je slobodna činiti sa sobom što god želi sve dok to ne šteti drugima. Zamišljali smo da je savjest jedini svjetionik koji nas vodi.

„Mnogi ljudi, poput mene, nisu bili zadovoljni stanjem modernog društva; ali su tvrdili da su sretni, a kad bi se probudili nakon noći plesa i pijanstva, osjećali bi prazninu u grudima koju nisu mogli prevladati tješeći se još plesa, pića ili flerta sljedećih večeri.“

Kad je završio Drugi svjetski rat, Fatima je rekla: „Rat nije samo rastrgao našu zemlju (Njemačku), već je i uništio veličinu naše nacije, a svi ideali za koje su životi žrtvovani su raspršeni.“

Shvatila sam da individualna savjest i ljudski ideali koje društvo priznaje nisu dovoljni da mi budu svjetionici smjernica u životu. Nisam osjećala istinsku sreću uživajući u udobnostima koje su mi bile dostupne, a da nisam nekome zahvalila za sve to dobro koje me okruživalo. Stoga sam vodila bilježnicu u koju sam zapisivala svoje dnevne dnevnike i jednom sam se našla kako u nju zapisujem sljedeću rečenicu: „Bio je to radostan dan; puno ti hvala, Gospodine!“

Isprva sam se sramila, ali onda sam shvatila da mi nije dovoljno samo vjerovati u Boga... sve dok nisam shvatila da mi je dužnost raditi na tome da ga tražim i tražiti način da mu zahvalim i da ga obožavam.”

Nevažnost kršćanstva

Nakon što je nacionalni projekt njezine zemlje propao u smislu civilizacije i vjere, Fatima Hirin okrenula se kršćanstvu, nadajući se da će pronaći put do Boga. Fatima kaže: „Pohađala sam tečajeve kod svećenika, čitala neke kršćanske knjige i pohađala crkvene službe, ali nisam se mogla približiti Bogu. Svećenik mi je savjetovao da se obratim kršćanstvu i idem na Gospodnju večeru. Rekao je: 'Jer kada prakticiraš kršćanstvo, sigurno ćeš pronaći put do Boga.' Poslušala sam njegov savjet, ali nisam uspjela postići pravi mir uma.“

Fatima Hiren objasnila je da je razlog njezinog razočaranja kršćanstvom taj što mi kršćani nemamo drugog izbora nego prihvatiti ustupke u svojoj vjeri kako bismo živjeli u našem društvu. Crkva je uvijek spremna na kompromise kako bi održala svoj autoritet u našem društvu. Navedimo jedan primjer: Crkva kaže da spolni odnosi ne bi trebali započeti prije braka u ime Boga, ali na Zapadu gotovo da nema muškaraca ili žena koji su spremni "kupiti mačku u vreći". Ovo je uobičajena poslovica koja znači da se u bračni život ulazi bez prethodnog testiranja stupnja seksualne kompatibilnosti dvaju partnera.

Svećenik je uvijek spreman odriješiti svakoga tko prizna ovaj grijeh obavljajući jednu ili dvije molitve!!

Islam, za razliku od gore navedenog, poziva svoje sljedbenike, u ime vjere, da se potpuno predaju Svemogućem Bogu, bez oklijevanja ili neodlučnosti. Ova predaja ne ostavlja nikakve tragove neskladnih misli ili osjećaja, namjera ili djela, želja ili strahova koji se ne pokoravaju Bogu ili ne prihvaćaju Njegov sud i odredbu. Svemogući Bog kaže: {O vjernici, uđite u islam potpuno i ne slijedite stope šejtana. On vam je, uistinu, očiti neprijatelj.} [El-Bekara: 208]

Fatima Hirin i put u islam
Fatima Hirin se radovala vjerovanju u cjelovito načelo kojeg će se pridržavati, ispravan put kojim će upravljati cijeli svoj život; stoga se nije mogla približiti Bogu čak ni dok je klečala u crkvi.

Godine 1957. Fatima Herrin prvi je put upoznala muškarca koji će joj dvije godine kasnije postati suprug. Bio je to njemački musliman s doktoratom filozofije.

Fatima o njemu kaže: „Bio je običan čovjek, nimalo drugačiji od bilo kojeg drugog Nijemca. Međutim, kada mi je rekao da je prije sedam godina prešao na islam, bila sam jako zapanjena. To me je natjeralo da saznam zašto je tako obrazovan čovjek odabrao taj put.“

Moj muž mi je počeo objašnjavati značenje islama. Rekao je: Bog nije samo Gospodar muslimana, već je ova riječ "Bog" za nas sinonim za "božanstvo". Muslimani vjeruju u apsolutno jedinstvo Stvoritelja i ne obožavaju svog proroka Muhameda, mir i blagoslov s njim, kao što to čine kršćani kada obožavaju Isusa Krista, mir s njim. Riječ "islam" znači potpunu predanost jedinom Bogu.

Rekao mi je da su sva bića i sve nužno muslimani s islamskog gledišta; to jest, moraju se pokoriti i prepustiti Božjim zakonima, a ako to ne učine, prijeti im izumiranje.

Dodao je: „Samo čovjeku, bez obzira na to hoće li njegovo tijelo prihvatiti islam dragovoljno ili nevoljko, Bog je dao slobodu volje i izbora da odluči želi li biti musliman i u svom duhovnom i u fizičkom životu. Ako to učini i živi u skladu s onim što ta odluka propisuje, tada će se povezati s Bogom i pronaći sklad i mir s drugim stvorenjima u ovom svjetovnom životu, a pronaći će i sreću u zagrobnom životu.“

Ali ako se pobuni protiv Božjih zakona, koji su nam jasno i veličanstveno objašnjeni u Časnom Kur'anu, onda je gubitnik i na ovom i na zagrobnom životu.”

Fatima dodaje o onome što je otkrila o islamu: „Također sam od svog muža naučila da islam nije nova religija. Kuran je, zapravo, jedina knjiga oslobođena ikakvih odstupanja ili nečistoća. To je posljednja božanska knjiga u dugom nizu knjiga, od kojih su najistaknutije objave u Tori i Bibliji.“

Tako su mi se pred očima otvorili izgledi novog svijeta. Pod vodstvom svog supruga počela sam čitati rijetke knjige o islamu dostupne na njemačkom jeziku, a pod tim mislim na one rijetke knjige dostupne s islamskog gledišta. Najvažnija od njih bila je knjiga Muhammeda Asada (Put u Meku), koja mi je bila veliki izvor inspiracije.

Nekoliko mjeseci nakon našeg vjenčanja, naučio sam se moliti na arapskom, postiti i proučavati Časni Kuran, sve prije nego što sam prešao na islam 1960. godine.

Mudrost Kur'ana ispunila je moju dušu ljubavlju i divljenjem, ali radost mojih očiju bila je u molitvi. Osjetio sam snažan osjećaj da je Bog sa mnom dok sam ponizno stajao pred Njim, učeći Kur'an i moleći se.

Islam je način života

Fatima Hirin odbila je dopustiti da religija ostane ograničeni kutak njezina života kao što je to bila prije, ili možda uopće nikada nije ni imala kutak.

Fatima je odlučila živjeti po islamu cijeli svoj život i da to postane potpuni pristup u njenom životu, čak i ako je to prisili na emigraciju.

Fatima Hirin kaže: „Počela sam redovito obavljati pet dnevnih molitvi i naučila sam da molitva nije nešto što se može obavljati nasumično, već je to zapravo sustav koji se mora slijediti tijekom cijelog dana.“

Odlučila sam nositi islamski hidžab i naučila sam prihvatiti situaciju u kojoj bi moj muž sjedio sa svojom braćom po vjeri, razmjenjujući s njima poučne razgovore dok bih im ja pripremala čaj i posluživala ga na vratima, bez znanja ljudi za koje sam ga pripremila. Umjesto odlaska na tržnice, navikla sam ostati kod kuće i čitati islamske knjige na engleskom jeziku.

Također sam počeo postiti i pripremao sam obroke bez da ih kušam, iako sam ponekad bio jako gladan i žedan.

Naučio sam voljeti našeg Poslanika Muhammeda, mir i blagoslov na njega, i njegove ashabe čitajući knjige Plemenitog Poslanikovog hadisa. U mojim očima, oni su postali žive ljudske figure, a ne samo nevjerojatni povijesni primjeri.

Primjeri suosjećanja, hrabrosti, odanosti i pravednosti koje su ti rani ljudi postavili u svojim ljudskim životima postali su mi zvijezde vodilje i postalo mi je jasno kako oblikovati svoj život na način koji me čini jednim od dobrih i zadovoljnih u ovom svjetovnom životu, što je put na kojem naše ponašanje na njemu određuje vrstu nagrade koju ćemo primiti u zagrobnom životu.“

Dok Fatima Hirin teži živjeti po islamu i primjenjivati ga na sve aspekte svog života, kaže: „Moj suprug i ja složili smo se da naš islamski način života u zapadnoj zemlji zahtijeva od nas mnoge ustupke. Islam nije samo religija u zdravom smislu, već cjelovit način života koji se u svom najčišćem obliku može primijeniti samo u muslimanskom društvu. Budući da je svatko od nas odabrao ovu religiju potpune slobodne volje, nismo željeli slab, mlak islam.“

Dakle, nakon dugog čekanja, imali smo priliku 1962. imigrirati u Pakistan nakon što smo uštedjeli dovoljno novca da pokrijemo troškove putovanja.”

Fatima Hirin i obrana islama

Fatima je branila islam i demonstrirala veličinu i čistoću islamskog zakona, a istovremeno je razotkrivala lažnost i pogrešnost drugih vjerovanja. Rekla je: „Ako oni koji su neprijateljski raspoloženi prema islamu kažu da je barbarski da muškarac ima nekoliko žena, mogu li mi objasniti dobro koje leži u njihovim postupcima kada muž uz svoju ženu uzima i konkubine? To je uobičajena praksa na Zapadu, rasprostranjenija od poligamije u muslimanskim zemljama.“

Ako tvrde da nema štete u njihovoj konzumaciji alkohola, mogu li objasniti bijedu koju ta navika uzrokuje na Zapadu?!

Ako kažu da post slabi radnu snagu i zdravlje nacije, neka pogledaju velika postignuća vjernika tijekom svetog mjeseca ramazana i pročitaju važna izvješća koja su nedavno zabilježili muslimanski liječnici o svojim prirodnim iskustvima s pacijentima koji poste.

Ako kažu da je razdvajanje spolova nazadno, neka usporede mlade u bilo kojoj muslimanskoj zemlji s mladima u bilo kojoj zapadnoj naciji. Na primjer, moralni zločin između dječaka i djevojčice smatra se iznimkom među muslimanima, dok je među zapadnjacima vrlo rijetko pronaći ijedan brak između čednog dječaka i djevojčice.

Ako oni koji su neprijateljski raspoloženi prema islamu tvrde da je obavljanje pet dnevnih molitvi - na jeziku nepoznatom mnogim vjernicima - gubljenje vremena i truda, neka ukažu na jedan sustav na Zapadu koji ujedinjuje ljude na snažniji i duhovno cjelovitiji način od muslimanskog ritualnog štovanja. Neka dokažu da zapadnjaci postižu više korisnih stvari u slobodno vrijeme od muslimana koji svaki dan posvećuje sat vremena molitvi.

Islam se reformira već četrnaest stoljeća ili više, i takav je i u našem vremenu, pod uvjetom da ga provodimo bez iskrivljenih ustupaka.

Jer religija u Božjim očima je islam, a islam je vrhovni i ništa mu nije superiornije. Mnogi ljudi su se uvjerili u ovu istinu u naše vrijeme i surađivat će - ako Bog da - kako bi je objasnili bolesnom, napaćenom i jadnom svijetu koji im se divi.“

Ovako se Fatimin život promijenio nakon što je prešla na islam. Počela je vjerovati da islam nije samo ritual i štovanje, već cjelovit način života i put koji muslimane vodi do sreće na ovom svijetu i do raja u zagrobnom životu.

Doprinosi Fatime Hirin
Ona ima nekoliko knjiga o islamu, uključujući: (Post - Das Fasten) 1982, (Zakat - Zekat) 1978, i (Muhammad - Muhammad) 1983.

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Louis Gardet smatra se jednim od najistaknutijih europskih filozofa koji su svjesno i dubinski proučavali islamsku misao i civilizaciju. Od malih nogu, Gardet je strastveno želio razumjeti principe božanskih religija. Iako je odrastao u konzervativnoj katoličkoj obitelji, proganjala ga je psihološka opsesija: misteriji i tajne koje je percipirao u vlastitoj religiji. To ga je potaknulo da traži podrijetlo istočnih religija, uključujući budizam, hinduizam i druge, u nadi da će otkriti istinu.

Priča o prelasku Louisa Jardeta na islam

Bog je htio da Louis Gardet pročita njegov prijevod značenja Kur'ana i u njemu je pronašao mnogo toga što je umirilo njegovo srce. Privukao ga je islam i postupno je počeo dublje istraživati islam. Naučio je arapski i čitao Kur'an na arapskom. Zatim se okrenuo proučavanju islamske civilizacije i otkrio da je islam ono što je tražio. Vjerovao je u njega kao u pravu božansku vjeru (u svom srcu), jer je bio siguran da oni koji su prihvatili islam i proširili ga u Europi jako pate zbog prepreka s kojima se suočavaju. Stoga je Gardet skrivao svoju vjeru u sebi i ograničio svoje napore, rad, novac i misli na podržavanje ove religije.

Louis Gardet je primijetio da cionizam vodi agresivni rat protiv svega islamskog u Europi, koristeći sve vrste agresivnih sredstava, počevši od pokušaja iskrivljavanja nekih ajeta Časnog Kur'ana, izvoza Časnog Kur'ana u mnoge afričke regije nakon što ga je iskrivio, dizajniranja donjeg rublja i cipela s islamskim uzorcima i simbolima koji su sveti i poštovani u savjesti svakog muslimana, te doprinosa poticanju fanatičnih istraživača da objavljuju svoje knjige i studije koje iskrivljuju sliku islama i pripisuju mane i poroke muslimanima i njihovom Poslaniku.

Doprinosi Louisa Gardeta

Louis Gardet branio je islam i objavio knjigu (Muslimani i suočavanje s cionističkim napadima). Također se posvetio proučavanju islamske filozofije punih petnaest godina (1957.-1972. n.e.) na Međunarodnom institutu za filozofiju u Toulouseu.

Također je autor niza važnih islamskih djela, kao što su: Islamsko društvo, Islam za sve uzraste i Religija i društvo. Nadzire objavljivanje niza islamskih studija i sudjeluje u razvoju Islamske enciklopedije na francuskom jeziku.

Jedno od njegovih najpoznatijih djela je knjiga (Islam je religija za sva vremena), u kojoj objašnjava kako su islamske vrijednosti i principi uspjeli opstati kroz stoljeća i generacije te ostati novi, obnovljeni, traženi i utjecajni u svakom dobu!!

U ovoj knjizi Gardet također odbacuje tvrdnju nekih filozofskih teoretičara da je islam „pustinjska religija“ i da je nekompatibilan s drugim društvima. On odgovara tim materijalistima rekavši: „Pustinja je bila samo mjesto i polazna točka za ovu novu religiju kada je stigla. Tamo su njezini temelji usavršeni, a njezine značajke postale su jasne, dok je postajala globalna religija. Pustinja nipošto nije bila stabilno mjesto za islamske narode, što dokazuje činjenica da islamski svijet danas uključuje više od milijardu muslimana i proteže se od Dakara u Senegalu do Filipinskih otoka u Indijskom oceanu.“

Louis Gardet i obrana islama

Jardet odgovara na klevete koje zapadnjaci upućuju, promoviraju i ponavljaju o islamu i muslimanima, uključujući optužbu da su muslimani "fatalistički i ovisni". Odgovara desecima kur'anskih ajeta i hadisa koji potiču muslimane da naporno rade i dobro obavljaju svoj posao te da snose punu odgovornost. Zatim odgovara na optužbu da je islam religija površnih rituala i ceremonija koje se izvode bez obzira na svakodnevno ponašanje. Odgovara sljedećim:

„Takve su se stvari pojavile u doba dekadencije, a istina je da se štovanje ne može prihvatiti osim ako nije iskreno i povezano s čistim namjerama.“

On također odgovara na ono što Zapadnjaci šire o islamu, da je to religija straha, rekavši da je Bog u islamu (Najmilostiviji, Najmilosrdniji), i da među devedeset devet imena - prekrasnih božanskih imena - koje muslimani ponavljaju, postoje samo dva imena koja opisuju božansko ja kao moćno, zastrašujuće i kažnjavajuće, a ta dva atributa se koriste u svojim značenjima samo u odnosu na grešnike i nevjernike.

Ovdje promatramo opseg transformacije koja se dogodila u životu Louisa Jardeta nakon njegovog prelaska na islam. Ovaj čovjek sada brani islam svom snagom, iako je do nedavno bio nemusliman. Slava Bogu koji ga je uputio na islam!

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Rođen je kršćanskim roditeljima u Egiptu, koji su mu usadili ljubav prema kršćanstvu kako bi se mogao integrirati s drugim kršćanima. Međutim, počeo je razmišljati i raspravljati, te su se pojavile neke sumnje koje su u njemu zapalile vatru tjeskobe, što ga je potaknulo da traži istinu i pravu religiju.

Kad mu je um rastao, počeo je tražiti istinu. O tome kaže:
„Studij me naveo da pažljivo slušam nekoliko poziva koji su dopirali do mojih ušiju kao rezultat praznina stvorenih sumnjom i podozrenjem u vezi s onim što um nije mogao prihvatiti, a u vezi s onim što moja savjest nije bila uvjerena u trenutku emocionalne čistoće, u vezi s onim što sam studirao ili se pripremao poduzeti u smislu zadataka. Dakle, ti su pozivi imali udio slušanja, nakon čega je slijedilo razmišljanje o religijama koje su prethodile mojoj religiji, pa sam bio poput nekoga tko traži utočište od tave u vatru.“

Priča o prelasku Muhameda Fuada al-Hashemija na islam

Al-Hashemi je počeo istraživati predkršćanske religije i religije koje je stvorio čovjek, nadajući se da će pronaći ono što traži. Zatim se okrenuo istraživanju islama, ali bio je ogorčen i mrzio ga je. Nije htio ući u njega; radije je htio izvući njegove mane, tražiti njegove pogreške i tražiti proturječnosti kako bi ga srušio i oslobodio ljude od njega. Ali slava Onome koji mijenja uvjete! Ovaj čovjek je u islamu pronašao put do upute i svjetla koje je tražio cijeli život.

Opisujući ono što je vidio u islamskoj religiji, kaže: „Pronašao sam zadovoljavajući odgovor na svako pitanje, koji nijedna prethodna religija, bilo da je stvorena ljudskim rukama, proizašla iz božanskih religija ili filozofskog principa, nije mogla pronaći (a moja izreka: 'propadanje' odnosi se na propadanje religija u rukama svećenstva koje je odstupilo od onoga zbog čega je došlo). Otkrio sam da su ono što su oni smatrali manama u islamu bile prednosti, a ono što su smatrali proturječjima bila je mudrost, pravila i zakoni detaljno opisani za ljude koji razumiju. I da je ono zbog čega su kritizirali islam bio lijek za čovječanstvo, koje je dugo klonulo u pustinji tame sve dok ga islam nije izveo iz tame na svjetlo, i ljudi su, dopuštenjem svog Gospodara, bili upućeni na pravi put.“

Tada je Muhammad Fuad Al-Hashemi objavio svoj prelazak na islam.

Doprinosi Muhammada Fuada Al-Hashemija

Nakon što je prešao na islam, Muhammad Fuad al-Hashimi učinio je mnogo toga u službi islama. Pravio je usporedbe i uspoređivao religije, a jedan od plodova tih usporedbi bila je divna knjiga koju je predstavio muslimanima, "Religije na vagi". Napisao je i mnoge druge knjige, a sve su služile održavanju Božje riječi i podršci Njegovoj religiji.

{Allah će sigurno podržati one koji Njega podržavaju. Allah je, zaista, silan i moćan.} [El-Hadždž: 40]

Autor je knjiga „Tajna islama: Zašto sam odabrao islam kao religiju“, „Prorok ne laže“ i „Dijalog između kršćanina i muslimana“.

Izvor: Knjiga (Veliki ljudi koji su prešli na islam) autora dr. Ragheba Al-Sarjanija.

Ahmed Naseem Susa, koji je prešao na islam i otkrio istinu o lažnoj povijesti koju su napisali Židovi, podrijetlom je iz plemena Banu Suwasa, koje je naseljavalo regiju Hadhramaut u Jemenu. Rođen je od roditelja iz židovske obitelji u gradu Hillahu u Iraku 1318. godine po Hidžri/1900. godine. Završio je pripremni studij (srednju školu) na Američkom sveučilištu u Bejrutu 1924. godine, a zatim je 1928. godine stekao diplomu prvostupnika građevinarstva na Colorado Collegeu u Sjedinjenim Državama.

Ahmed Naseem Soussa potom je nastavio poslijediplomski studij, stekavši doktorat s odličnim uspjehom na Sveučilištu Johns Hopkins u Sjedinjenim Državama 1930. Izabran je za člana poznate američke znanstvene organizacije Phi Beta Kappa, a 1929. Sveučilište u Washingtonu dodijelilo mu je Weddellovu nagradu koja se svake godine dodjeljuje piscu najboljeg članka koji doprinosi podršci miru među zemljama svijeta.

Dr. Ahmed Susa jedan je od najstarijih iračkih inženjera koji je diplomirao na zapadnim sveučilištima. Bio je Židov, ali je kasnije prešao na islam.

Nakon povratka u Irak, 1930. godine imenovan je inženjerom u iračkom Odjelu za navodnjavanje. Zatim je 18 godina obnašao nekoliko tehničkih dužnosti unutar ovog odjela, sve dok 1946. nije imenovan za pomoćnika predsjednika Komisije osnovane za proučavanje velikih iračkih projekata navodnjavanja. Godine 1947. imenovan je glavnim ravnateljem geodezije, a zatim glavnim ravnateljem Ministarstva poljoprivrede 1954. godine. Nakon toga je ponovno imenovan glavnim ravnateljem geodezije, dužnost koju je obnašao do 1957. godine.

Kada je Vijeće za obnovu osnovano 1951. godine, imenovan je osobnim asistentom za tehnička pitanja potpredsjednika Vijeća za obnovu, uz svoju izvornu poziciju. Bio je jedan od prvih članova Iračke znanstvene akademije od njezina osnutka 1946. godine, a aktivni član ostao je do svoje smrti.

Tijekom 1939. i 1940. vodio je dvije misije koje je iračka vlada poslala u Kraljevinu Saudijsku Arabiju kako bi proučile projekte navodnjavanja u Al-Kharju i nadzirale njihovu provedbu. Dr. Ahmed Naseem Susa bio je jedan od osnivača Udruge iračkih inženjera 1938. godine.

Njegova djela uključuju više od pedeset knjiga, tehničkih izvještaja i atlasa, uz više od 116 članaka i istraživačkih radova objavljenih u raznim novinama i znanstvenim časopisima. Njegova djela rasprostranjena su u područjima navodnjavanja, inženjerstva, poljoprivrede, geografije, povijesti i civilizacije (1).

Ahmed Susa studirao je filozofiju i povijest, što je imalo dubok utjecaj na njegovo razumijevanje lažnih vjerovanja Židova i početak njegovog puta prema pravom putu.

Priča o prelasku Ahmeda Naseema Suse na islam

Priča Ahmeda Naseema Sousse s islamom započela je dok je studirao na Američkom sveučilištu u Bejrutu. To mu je pružilo priliku da uči o islamu i čita Časni Kuran, u kojem je pronašao ono što nije pronašao u Tori i Bibliji.

Dr. Ahmed Susa govori o početku svojih koraka prema putu vjere, rekavši:
„Uživao sam u recitiranju stihova iz Časnog Kur'ana i često bih se osamljivao u svom ljetnom odmaralištu u sjeni drveća, na obroncima Libanonskih planina, i tamo bih ostajao satima, pjevajući ga iz sveg glasa.“

Ali to nije bilo dovoljno da ga navede da pređe na islam. Nije ozbiljno razmišljao o prelasku na islam sve dok nije proveo godine u Americi, čitao religijske filozofije, istraživao povijesne i društvene teme te proširio svoje znanje. Otkrio je istinu o krivotvorenoj povijesti koju su Židovi pisali kako bi ispunili svoje vjerske želje.

Također govori o onome što je pronašao u Kur'anu, rekavši:
„Objavljeni Božji ajeti mi nisu bili stranac, i moje srce se umirilo kada sam shvatio da znanstveno razmišljanje podržava moju ispravnu urođenu sklonost.“

Dr. Ahmed Naseem Susa je tada s potpunim uvjerenjem izjavio svoj prelazak na islam i posvetio svoje napore obrani islama.

Doprinosi Ahmeda Naseema Suse

Ovaj čovjek prešao je s judaizma na islam i postao odani branitelj te religije. Posvetio je svoje napore pružanju dokaza o zaslugama arapske civilizacije i napisao je nekoliko knjiga o toj temi, od kojih je najvažnija njegova knjiga (Arapi i judaizam u povijesti).

Dr. Ahmed Naseem Soussa se oslonio na svoje prethodno iskustvo i znanje o judaizmu kako bi iz povijesne perspektive opovrgnuo tvrdnje cionističkog pokreta. Bio je svjestan krivotvorenih tekstova u Tori i pobrinuo se da razjasni ta iskrivljenja, objašnjavajući da su te tekstove izmislili rabini.

Njegove knjige uključuju: „Povijest Arapskog poluotoka“ i „Povijest iračkih Židova“.

Uz brojne doprinose dr. Ahmeda Suse i njegove povijesne i intelektualne studije nakon prelaska na islam, on je razjasnio mnoge aspekte ljudske povijesti i suprotstavio se zlonamjernim pokušajima potkopavanja islama i iskrivljivanja njegove slike (4). Među njima je i knjiga „Na mom putu prema islamu“, koja uključuje priču o razvoju njegove duše, tražitelja istine, posvećenog njoj, koji je bio pod utjecajem arapskog okruženja, a zatim je dosegao islamsko vodstvo. Istinu je vidio kao istinu i radovao se slijeđenju iste, a laž je vidio kao laž i otvoreno je izbjegavao. Knjiga pokazuje slabe točke židovskog entiteta i pogreške Židova.

Smrt Ahmeda Naseema Suse

Dr. Ahmed Naseem Susa umro je 1402. godine po hidžri / 1982. godine.

Izvor: Knjiga "Veliki ljudi koji su prešli na islam" autora dr. Ragheba Al-Serganija.

Ann Sofie nije shvaćala da je njezin interes za pitanja islama i muslimana te njezina pravedna obrana istih početak puta prema prihvaćanju prave religije. Kad god bi se pokrenulo pitanje protiv muslimana u Švedskoj, požurila bi opovrgnuti, braniti i opovrgnuti mišljenja onih koji su im željeli zlo, objavljujući svoje ozbiljne vizije i čvrste spise potkrijepljene dokazima i poštovane razumom. Stoga je pokušala suočiti se sa švedskim društvom o istini islama i muslimana s okom pravednosti, ponekad pisanjem novinskih članaka, drugi put specijaliziranim knjigama koje su postale široko distribuirane, a treći put izravnim sastancima i seminarima.

To je zaista bio jezik istine koji je branio ovu istinsku religiju i njezine sljedbenike.

aktivist za ljudska prava

Anne Sofie Roald je religijska povjesničarka i predavačica islamskih studija, rodnih i migracijskih studija na Sveučilištu Južne Švedske u Malmöu, u blizini Danske. Prije prelaska s kršćanstva na islam, Sofie je bila jedna od najistaknutijih istraživačica o pitanjima islama i muslimana. To je radila od predavanja doktorske disertacije o Muslimanskom bratstvu na Sveučilištu Lund u južnoj Švedskoj. Zatim se specijalizirala za islamsku povijest, a zatim za islamske pokrete i muslimanske manjine na Zapadu.

U mladosti je bila aktivistica za ljudska prava koja se zalagala za oslobođenje žena u Norveškoj, što je ojačalo njezin interes za politička pitanja. Kada je shvatila da islam ne odvaja religiju od politike, to ju je potaknulo da se specijalizira u tome. Zatim je napisala nekoliko knjiga o raznim temama o islamu na švedskom i engleskom jeziku, uključujući: „Novi muslimani u Europi“, „Žene u islamu“, „Islam“, „Iskustva konvertita na islam u Skandinaviji“ i „Islam: Vjerovanje i povijest“.

Švedske novine Svenska Dag istaknule su da Sofijini spisi igraju značajnu ulogu u upoznavanju islama onima koji ga žele proučavati, a čiji se broj u Europi nedavno povećao. Također je obogatila švedske knjižnice svojom važnom knjigom "Musliman u Švedskoj", koju je napisala zajedno s spisateljicom i preobraćenicom na islam, Pernillom Kues.

Put do vjere

Sophie je prošla kroz mnoge složene faze istraživanja, ispitivanja i usporedbe kako bi utvrdila što bi joj omogućilo da dođe do prave religije u koju bi trebala vjerovati. Budući da je osoba sa zdravim instinktima uvijek vođena onim što je ispravno, shvatila je svojom inteligencijom, kako kaže u jednom od svojih intervjua, da se čovjek mora kretati prema Bogu, jer Bog ne prisiljava ljude da vjeruju u Njega.

Što se tiče svog vjerskog odgoja, rekla je: „Živjela sam u norveškoj regiji Östlund i vjerovanje u Boga bilo je rašireno u mojoj obitelji. Svake se večeri molila na svoj kršćanski način i čvrsto je vjerovala da će ih Bog zaštititi od svakog zla.“

Također kaže: Kad je navršila sedamnaest godina, počela je dublje istraživati religiju i počela se pitati o kršćanstvu kao religiji te o razlogu međusobnih sukoba kršćana. Svojim je umom došla do velikog značenja i kaže: Neki su ljudi koristili Boga kako bi ojačali svoju vlast i autoritet te ga iskoristili za stjecanje moći nad drugima, kao što se događalo u Europi u prošlim razdobljima, što ju je navelo da postavlja više pitanja o religijama.

Studirala je komparativne religije 1970-ih, a njezino neumorno istraživanje dovelo ju je do otkrića veličine i objektivnosti islama. Kako je rekla: „U njemu sam pronašla sve odgovore na sva pitanja. Doista, došla sam do istine o Svemogućem Bogu, koji je isplanirao naše živote na najljepši i najpravedniji način.“

Strah (fobija) od islama:

Sufija je uznemirilo širenje islamofobije, ili kako je oni nazivaju, "islamofobija", i ozbiljnost s kojom su zapadni mediji počeli upozoravati ljude na to, što je počelo iskrivljivati islam i prikazivati muslimane kao teroriste, posebno nakon događaja od 11. rujna i napada na Svjetski trgovački centar.

Postoje i vjerski, kulturni i rasistički razlozi iza fenomena "islamofobije" na Zapadu, kako je spomenula u svojoj knjizi: "Musliman u Švedskoj", u kojoj govori o životu muslimanskih žena i njihovom suživotu unutar švedskog društva, koje se, kao i druga zapadna društva, pridržava drugačijih vrijednosti i koncepata. Također govori o tome kako muslimani žive u Švedskoj i njihovom prakticiranju rituala poput: molitve, zekata, posta, hadža i međusobnih odnosa. Također je predstavila dobru usporedbu između običaja islamskih naroda i utjecaja toga na švedske muslimane. Također je istaknula negativan, pa čak i sumnjičav pogled na žene koje nose veo.

Kroz jednu od svojih najvažnijih dubinskih studija o islamu i kulturi, Sophie tvrdi da nema razlike između islama i islamske kulture, kako su mnogi vjerovali. Objašnjava da načela na kojima se islam temelji moraju biti u potpunosti isprepletena sa svim oblicima kulturnog izražavanja, a to je od opće koristi za čovječanstvo.

Tko je Martin Lings?

Martin Lings rođen je u Lancashireu u Engleskoj u siječnju 1909. Rano djetinjstvo proveo je u Americi, gdje mu je otac radio. Poput svoje obitelji, koja nije imala vjersku pripadnost, bio je kršćanin po rođenju. Stoga je odrastao lišen ikakve istinske vjere.

Po povratku kući upisao se na Clinton College, gdje je pokazao jasne liderske talente koji su ga doveli do pozicije predsjednika studenata. Odatle se preselio u Oxford kako bi studirao engleski jezik i književnost. Njegova intelektualna zrelost počela se očitovati nakon što je stekao diplomu prvostupnika engleske književnosti. Počeo je istraživati knjige o svjetskim religijama, čitajući o svima njima. Bio je očaran religijom islama, koja ima nastavni plan i program koji je u skladu s logikom i razumom te kodeks ponašanja koji je prihvatljiv duši i savjesti.

Zatim je putovao u Litvu kako bi predavao anglosaksonski i srednjovjekovni engleski jezik, a istovremeno se zanimao za drevnu baštinu zemlje kroz narodne pjesme i poeziju.

Godine 1940. otputovao je u Egipat kako bi posjetio starog prijatelja na Sveučilištu u Kairu (u to vrijeme Fuada I.) te studirao islam i arapski jezik. Međutim, njegov prijatelj je poginuo u konjičkoj nesreći, a njemu je ponuđeno mjesto koje je imao na sveučilištu.

Priča o prelasku Martina Lingsa na islam

U Egiptu se Lings preobratio na islam nakon što je upoznao nekoliko šahili sufija. Brzo je postao pobožan i mističan, promijenivši ime u Abu Bakr Siraj al-Din i postavši bliski prijatelj francuskog muslimanskog sufijskog pisca Abd al-Wahida Yahye (René Guénon), potpuno uvjeren u valjanost njegove oštre kritike zapadne civilizacije.

René Guénon imao je odlučujući utjecaj na Lingsovu misao. O tome kaže:

„Ono što je na mene utjecalo i zainteresiralo me za islam bile su knjige velikog autora koji je, poput mene, prešao na islam i postao jedan od najistaknutijih sufija. On je šeik Abdul Wahid Yahya. Bio sam pod utjecajem knjiga koje je napisao o islamu, do te mjere da nikada nisam čitao tako sjajne knjige kao što su njegove. To me potaknulo da potražim i upoznam onoga koji je bio razlog mog prelaska na islam. Došao sam u Egipat, gdje je on tada živio.“

Zatim dodaje: „Imao sam mnogo koristi od njega. Bio je zaista učenjak koji je djelovao na temelju svog znanja. Ono što sam od njega najviše naučio bio je asketizam u ovom svijetu, što vi nazivate 'sufizmom'.“

Također kaže: „Moje razumijevanje sufizma nije izolacija od svijeta, već preuzimanje uzroka života izvana, dok se u srcu od njih okrećem. Poslanik Muhammed (mir i blagoslov neka su na njega) sažeo je cijelo značenje sufizma u svom plemenitom hadisu: (Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik), ili ono što je rekao u drugom plemenitom hadisu: (...Ja i ovaj svijet smo poput jahača koji se skloni pod drvo, zatim krene dalje i napusti ga). Ovo je razumijevanje sufizma koje sam naučio od šeika Abdul Wahida Yahye.“

Vrijedno je spomenuti da je prešao na islam od strane alžirskog šeika po imenu Šeik Ahmed Al-Alawi, kojeg je upoznao u Švicarskoj, gdje je radio kao učitelj. Zatim je promijenio ime iz Martin Lings u Abu Bakr Siraj al-Din.

Lings je osjećao da je pronašao sebe u ovoj religiji koja je u skladu s ljudskom prirodom, što je izrazio rekavši: „U islamu sam pronašao sebe koji mi je nedostajao cijelog života i tada sam osjetio da sam prvi put ljudsko biće. To je religija koja čovjeka vraća njegovoj prirodi, jer je u skladu s ljudskom prirodom.“

Zatim je dodao, osmijeh mu je obasjao lice: „Bog je htio da budem musliman, a kad Bog to htio, nitko ne može promijeniti Njegovu odredbu. To je prije svega razlog mog prelaska na islam.“

Ovo je britanski muslimanski mislilac, dr. Abu Bakr Sirajuddin, koji je prakticirao drugu religiju osim islama, ali ga je Allah uputio tolerantnoj hanefijskoj školi mišljenja. Prihvatio je islam s potpunim uvjerenjem, a zatim se njegova vjera uzdigla do razine odricanja od ovoga svijeta. Postao je sufija u društvima prepunim iskušenja i privlačnosti užitaka. Posvetio se pozivanju ljudi Allahu u svojoj zemlji, vođen dubokim uvjerenjem da budućnost pripada islamu, koji je istinska religija poslana u sve krajeve svijeta.

Lings je živio u Egiptu tijekom 1940-ih, gdje je studentima Filozofskog fakulteta predavao šekspirovsku misao i književnost.

Godine 1944. Lings se oženio Leslie Smalley, koja je dijelila njegove ideje sljedećih šezdeset godina. Tijekom njegova života u Kairu, njihova seoska kuća u malom selu u blizini piramida bila je sigurno utočište za mnoge Egipćane i strance koji su osjećali teret modernog života.

Martin Lings bi najradije proveo život u Egiptu da nije bilo intervencije političkih događaja. Revoluciju 1952. godine pratile su antibritanske demonstracije, rezultat nastavka britanske okupacije Egipta, britanskog miješanja u unutarnje poslove Egipta, korupcije u svim aspektima života i velikog broja žrtava koje su pale od ruku okupacijskih snaga bez milosti i suosjećanja. Troje Lingsovih sveučilišnih kolega ubijeno je u tim demonstracijama, a britanski profesori otpušteni su sa sveučilišta bez odštete.

Vratio se u London 1952. godine, gdje je nastavio studij arapskog jezika na Školi za orijentalne i afričke studije u Londonu. Godine 1962. doktorirao je na temu „Šejh Ahmad al-Alawi“, koju je objavio u knjizi pod naslovom „Sufijski svetac dvadesetog stoljeća“. To je bila jedna od njegovih najutjecajnijih knjiga, jer je ponudila jedinstvenu perspektivu islamske duhovnosti iznutra. Kasnije je objavljena u knjigama prevedenim na francuski, španjolski i druge jezike. Od tada se Lings smatra jednim od glavnih povjesničara sufizma.

Godine 1955. Lings je radio u Britanskom muzeju, gdje je imenovan kustosom orijentalnih rukopisa u Engleskom muzeju. Također je postao odgovoran za rukopise Časnog Kur'ana, što je dovelo do toga da je privukla njegovu pozornost na kur'ansku kaligrafiju i kristalizaciju njegove knjige „Kur'anska umjetnost u kaligrafiji i iluminaciji“. Njeno objavljivanje poklopilo se s osnivanjem Zaklade Svjetskog islamskog festivala 1976. godine, s kojom je imao blisku vezu.

Također je izradio dva kataloga ovih arapskih rukopisa, koji su smješteni u Britanski muzej 1959. i Britansku knjižnicu 1976.

Doprinosi Martina Lingsa

Prije nego što je napustio Egipat 1952. godine, Lings je objavio knjigu pod naslovom "Knjiga sigurnosti: Sufijska škola vjere, objave i gnosticizma". Dok je studirao arapski jezik, 1973. godine objavio je svoje elokventno remek-djelo "Muhammed, Božji poslanik i njegov život", temeljeno na najstarijim izvorima, za koje je dobio nagradu pakistanskog predsjednika.

Martin Lings umire

Sufijski povjesničar Abu Bakr Siraj al-Din (Martin Lings), poznat kao autor knjige „Biografija Poslanika, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir“, preminuo je ujutro 12. svibnja 2005. godine, nakon što je proslavio svoj devedeset šesti rođendan.

Unatoč dugom životu koji je Lings, odnosno Abu Bakr Sirajuddin, proživio, vijest o njegovoj smrti šokirala je mnoge koji su godinama tražili njegov duhovni savjet. Deset dana prije smrti, govorio je pred oko 3000 ljudi u londonskom kongresnom centru Wembley o Poslanikovom rođendanu, mir i blagoslov s njim, nakon povratka s turneje koja je uključivala Egipat, Dubai, Pakistan i Maleziju.

Tko je Eitan Dine?

Alphonse Etienne Dinet, rođen u Parizu 1861. godine i umro u dobi od sedamdeset godina, bio je jedan od najvećih svjetskih umjetnika i slikara. Njegova djela zabilježena su u Larousseovom rječniku, a zidovi umjetničkih galerija u Francuskoj ukrašeni su njegovim dragocjenim slikama, uključujući i njegovu poznatu sliku Ghade Ramadan. Bio je i majstor slikanja pustinje.

Priča o njegovom prelasku na islam

Opisujući kako je upoznao islam, Dinet je rekao: „Upoznao sam islam i osjećao sam se privučenim i sklonim prema njemu. Proučavao sam ga u Božjoj Knjizi i otkrio da je putokaz za cijelo čovječanstvo. U njemu sam pronašao ono što jamči duhovnu i materijalnu dobrobit čovjeka. Vjerovao sam da je to najispravnija religija za štovanje Boga i usvojio sam je kao svoju religiju, i to sam službeno javno proglasio.“

Njegovi doprinosi

Nakon prelaska na islam, Eitan Dinet je napisao mnoge vrijedne knjige, uključujući njegovu jedinstvenu knjigu: (Posebne zrake svjetlosti islama), te knjige: (Proljeće srca), (Istok viđen od Zapada) i (Muhammed, Božji poslanik). Hodočašće Nasirud-Dina Dineta u Svetu Božju kuću 1928. godine utjecalo je na njega da napiše knjigu (Hodočašće u Svetu Božju kuću), koju je pohvalio princ (Shakib Arslan), rekavši: „Prešao je na islam, obavio hodočašće i napisao knjigu o svom hodočašću u Svetu kuću, jednu od najkreativnijih knjiga napisanih u ovom dobu.“

Knjiga (Hodočašće u Svetu Božju kuću) uključuje uvod, sedam poglavlja i dodatak od dva poglavlja, a svi su dugi više od dvjesto stranica. Naser al-Din ih je ukrasio s osam slika koje je sam napravio: Kaba, Sveto svetište, pogled na hadž na Arafatu, molitva u zalazak sunca oko Kabe i Planina svjetlosti, gdje je Pouzdani Poslanik primio objavu kada se prvi put spustio.

Njegova knjiga bavila se putovanjima švicarskog putnika Burkea Hardta u njegovoj knjizi (Putovanje na Arapski poluotok) 1914. godine, engleskog putnika Burtona u njegovoj knjizi (Hodočašće u Meku i Medinu), francuskog putnika Leona Rochea koji je putovao u Hidžaz na zahtjev francuskog generala (Bejud) i objavio svoju knjigu (Deset godina u zemljama islama), francuskog putnika Loupa Lecoua u njegovoj knjizi (U zemlji tajni: Kršćansko hodočašće u Meku i Medinu), Gervaisa Colea Tilmona u njegovoj knjizi (Putovanje u Meku) 1896. godine i Palgravea u njegovoj knjizi (Godina u zemljama središnje Arabije).

Ova knjiga se smatra sveobuhvatnim i pravednim pregledom svih prethodnih knjiga, u kojima otkriva skrivene svrhe putovanja orijentalista, a istovremeno odaje počast orijentalistima koji su u svojim spisima tražili istinu i točnost. Također se bavi temama kao što su: orijentalisti i Časni Kur'an, orijentalisti i arapski jezik, orijentalizam i arapska kaligrafija te poziv na latinsko pismo, orijentalizam i arapska poezija.

Njegove knjige izazvale su pometnju u orijentalističkim krugovima.

Također je branio pisanje arapskim slovima, opisujući grijeh onih koji su ga htjeli zamijeniti drugim pismom, rekavši: „Arapsko pismo je najrafiniraniji oblik umjetnosti poznat čovjeku i najljepše pismo, za koje se bez pretjerivanja može reći: ima duh primjeren ljudskom glasu, u skladu s glazbenim melodijama.“

Također je opisao arapsko pismo kao: „ključ koji otkriva misterije nježnih pokreta srca, kao da su njegova slova podložna moći sveprisutnog duha. Ponekad ih vidite isprepletena u prekrasnim geometrijskim oblicima, a istovremeno čuvaju sve tajne pohranjene u njima. Ponekad ih vidite kako polete i odjednom se zaustave kao da se dive sami sebi. Ponekad ih vidite kako trče i grle se, a ponekad se raspršuju.“

Dodaje: „Kad god razmišljam o njegovim očaravajućim oblicima, misli me vode u daleke snove. Ne moram biti arabist ili mađioničar da bih uživao u njegovoj jedinstvenoj, očaravajućoj ljepoti. Naprotiv, svaka osoba koja u sebi ima umjetničkog duha bit će očarana ovim pisanjem.“

On tvrdi da se arapsko pismo razlikuje od ostalih pisama po tome što se piše s desna na lijevo, prateći prirodni pokret ruke. Stoga nam je pisanje lakše i brže od pisanja s lijeva na desno. Zato je veliki umjetnik Leonardo da Vinci crtao i pisao s desna na lijevo, slijedeći pravilo arapskog pisma.

Njegove izreke

„Islam je od prvog sata svog nastanka potvrdio da je religija prikladna za sva vremena i mjesta, jer je to religija prirode, a priroda se ne razlikuje od osobe do osobe. Stoga je prikladan za svaku razinu civilizacije.“

Budući da je Dinet bio talentirani umjetnik, privukla ga je estetska strana i profinjeni ukus Poslanikovog života. Kaže: „Poslanik se jako brinuo o sebi i bio je poznat po svojoj eleganciji, koja je bila izuzetno jednostavna, a opet s puno ukusa i ljepote.“

„Redoviti molitveni pokreti koriste i tijelu i duši, jednostavni su, nježni i neusporedivi u bilo kojem drugom obliku molitve.“

O poligamiji kaže: „Poligamija je manje raširena među muslimanima nego među zapadnjacima, koji pronalaze zadovoljstvo zabranjenog voća kada odstupe od načela jedne žene!“

Je li istina da je kršćanstvo zabranjivalo poligamiju? I može li itko to reći, a da mu se ne ismijava?

Poligamija je prirodni zakon i ostat će takav dok god svijet postoji. Teorija monogamije dovela je do tri opasna ishoda: usidjelice, prostitutke i nezakonitu djecu.

Njegova smrt

U prosincu 1929. Nasser al-Din Dinet umro je u Parizu. Sprovod je održan u Velikoj džamiji u prisutnosti istaknutih islamskih ličnosti i ministra obrazovanja u ime francuske vlade. Njegovo tijelo je potom prevezeno u Alžir, gdje je pokopan na groblju koje je sam sagradio u gradu Bou Saada, u skladu sa svojom oporukom.

Tko je René Guénon?

René Guénonov prijelaz s kršćanstva na islam, nakon proučavanja slobodnog zidarstva i drevnih istočnjačkih filozofija, nije bio rezultat oklijevanja, nestabilnosti ili ljubavi prema promjenama. Radije, to je bila potraga za izgubljenom istinom, istinom koja je povezivala drevno čovječanstvo s golemim svemirom u mudroj ravnoteži, istinom koju su prekinuli pritisci ovog doba, natopljenog materijalizmom. Bio je to Abd al-Wahid Yahya, koji je prihvatio islam i osmislio plan za izgradnju Velike džamije u Parizu neposredno prije Prvog svjetskog rata, kao i za osnivanje islamskog sveučilišta u Francuskoj.

René Guénon rođen je 15. studenog 1886. u Bloisu, jugozapadno od Pariza. Odrastao je u konzervativnoj katoličkoj obitelji. Njegova slaba građa sprječavala ga je da pohađa školu, pa ga je teta Doro učila čitati i pisati u svom prekrasnom domu na obali rijeke Loire sve dok nije napunio dvanaest godina.

Kad je navršio šesnaest godina, upisao se na Roland College u Parizu. Nije se zadovoljio sveučilišnim studijem, već je počeo stjecati znanje u Parizu, koji je bio pun učitelja i vodiča s Istoka i Zapada.

Godine 1906. pridružio se Slobodnoj školi okultnih studija Japúsa, a zatim prešao u druge organizacije poput martinizma i slobodnog zidarstva, povezane s obredom poznatim kao Španjolski nacionalni obred. Godine 1908. pridružio se Velikoj masonskoj loži Francuske. Također se pridružio Gnostičkoj crkvi, koja je, za razliku od glavne crkve, vjerovala u utjelovljenje Boga (Slava Mu) u ljudskom obliku i tako dalje (Bog je daleko iznad onoga što govore). Tijekom istog razdoblja upoznao je mnoge osobe koje su mu omogućile da produbi svoje znanje o kineskom taoizmu i islamu.

Krajem 1909. godine René Guénon imenovan je gnostičkim biskupom Gnostičke crkve Aleksandrije. Osnovao je časopis Gnosticizam i objavio niz studija u tom časopisu. Međutim, njegova kritika ove crkve bila je snažna, jer je smatrao da moderne duhovne doktrine nisu ništa više od novog materijalizma na drugoj razini, a njihova jedina briga bila je primijeniti metodu pozitivne znanosti na dušu.

Priča o njegovom prelasku na islam

Njegovo poznanstvo sa švedskim misliocem i slikarom Janom Gustafom Ajlijem, koji je prešao na islam 1897. i uzeo ime Abd al-Hadi, a koji je bio uključen u uređivanje arapsko-talijanskog časopisa pod nazivom „Klub“, imalo je najveći utjecaj na njegov prelazak na islam, posebno jer je Gino objavio brojne članke o poznatom arapskom sufijskom mistiku Muhyiddinu Ibn Arabiju.

U to vrijeme, Guénon je izdavao časopis pod nazivom „Al-Ma’rifa“, a 1910. godine Abd al-Hadi je počeo marljivo i aktivno doprinositi njemu, objavljujući istraživanja i prevodeći mnoge sufijske tekstove na francuski. Odavde je Abd al-Hadi uspio uspostaviti snažan i čvrst odnos između Guénona i šeika Alisha, koji je prešao na islam preko njega, kroz razmjenu pisama i mišljenja. Rezultat je bio da je Guénon prihvatio islam 1912. godine nakon što ga je opsežno proučio i uzeo ime Abd al-Wahid Yahya.

Imam Abdel Halim Mahmoud o razlogu René Guénonovog prelaska na islam kaže: "Razlog njegovog prelaska na islam bio je jednostavan i logičan u isto vrijeme. Želio se držati svetog teksta kojem se laž nije mogla približiti ni sprijeda ni iza njega. Nakon dubinskog proučavanja, nije pronašao ništa osim Kur'ana, jedine knjige koja nije bila iskrivljena ili izmijenjena, jer je Bog jamčio njezino očuvanje. Stoga se čvrsto držao toga i hodao pod njegovom zastavom, te je bio ispunjen psihološkom sigurnošću u prostranstvu Furqana."

U srpnju 1915. Guénon je stekao diplomu prvostupnika filozofije na poznatom Sveučilištu Sorbonne. Zatim je nastavio studij i stekao diplomu višeg studija (DES). Godine 1917. imenovan je profesorom filozofije u Alžiru, gdje je proveo godinu dana. Zatim se vratio u Blois u Francuskoj. Međutim, nije volio svoj rodni grad, pa je otišao u Pariz kako bi se pripremio za doktorsku disertaciju na temu "Leibniz i diferencijalni račun". Međutim, zbog svoje intelektualne neovisnosti i otvorenih stavova, njegov doktorski mentor odbio mu je dodijeliti diplomu. Godine 1918. Guénon se počeo pripremati za agrégation iz filozofije.

To nije spriječilo šeika Abdula Wahida Yahyu da nastavi svoj rad i posveti se istraživanju. Kao rezultat te predanosti, objavio je dvije knjige 1921. godine, od kojih je jedna bila „Uvod u proučavanje indijskih doktrina“.

Nakon toga, njegove knjige su objavljivane uzastopno, a njegovi članci su objavljivani u raznim novinama. Godine 1925. otvoren mu je časopis „Maska Izide“ u kojem je počeo pisati. Godine 1929. postao je njegov najvažniji urednik, ali unatoč tome odbio je biti glavni urednik.

Godine 1925. šeik Abdul Wahid Yahya održao je jedno od najvažnijih predavanja na Sveučilištu Sorbonne pod naslovom "Istočna metafizika". Objasnio je razliku između Istoka i Zapada u metafizičkom području, objašnjavajući da je metafizika jedno, ni istočna ni zapadna, baš kao i čista istina. Međutim, njezin koncept ili pristup razlikuje se na Istoku i Zapadu. Njegov izbor termina "istočna" odnosi se na proučavanje metafizičkog područja na Istoku općenito, ne samo u Indiji. Istočne civilizacije nastavljaju s istim kontinuitetom i nastavljaju biti kompetentni predstavnici kojima se možemo obratiti za autentične informacije, budući da zapadnim civilizacijama nedostaju ta proširena podrijetla.

Godine 1927. objavio je svoju knjigu „Kralj svijeta“ ili „Pol“, te izdao knjigu „Kriza modernog svijeta“, koja je postigla veliki uspjeh i pretiskavana je desetke puta u luksuznim i popularnim izdanjima. Ova knjiga nije poziv na izolaciju, već poziv na ispravno razumijevanje i kritički pogled na zapadnu civilizaciju kao ljudsko djelo koje može podnijeti kritiku i ne nadilazi je.

Kairo... konačno

Šejhu Abdulu Wahidu Yahyi je izdavačka kuća u Parizu ponudila putovanje u Egipat kako bi se povezao sa sufijskom kulturom, kopirao i preveo neke od njezinih tekstova. Preselio se u Kairo 1930. Trebao je tamo provesti samo nekoliko mjeseci, ali ovaj je posao zahtijevao dugo razdoblje. Tada se izdavačka kuća predomislila o svom projektu, a šeik Abdul Wahid Yahya ostao je u Kairu, živeći skromno i tajno u četvrti Al-Azhar, ne komunicirajući s Europljanima niti se upuštajući u javni život, već svo vrijeme posvećujući studiju.

Abdul Wahid je sam došao u Kairo i teško mu je bilo živjeti sam. Godine 1934. oženio se kćerkom šeika Muhammeda Ibrahima, s kojom je imao četvero djece.

Šejh Abdul Wahid želio je širiti sufijsku kulturu u Egiptu, pa je u suradnji s Abdul Azizom Al-Istanboulijem osnovao časopis "Al-Ma'rifa". Možda njegov izbor ovog imena otkriva dio njegovih unutarnjih misli: znanje je jedan od puteva koji vode do Svemogućeg Boga, dok je drugi put ljubav.

Program časopisa tako je obuhvaćao cijeli projekt usmjeren na stjecanje znanja o istinskoj svetoj znanosti. Šeik Abdul Wahid Yahya nastavio je pisati knjige, članke i slati pisma, neprestano se baveći intelektualnom i duhovnom aktivnošću.

Njegovi doprinosi

Šejh Abdul Wahid Yahya ostavio je za sobom brojna djela koja su uključivala obranu islama i njegove slike na Zapadu, suprotstavljajući se slici koju su promovirali orijentalisti da se islam širi mačem i da ne proizvodi duboku duhovnost.

Njegov doprinos odgovoru na te optužbe došao je kroz njegove knjige, od kojih su najvažnije:

Pogreška duhovnog vodstva (Predosjećaj), Istok i Zapad, Danteov ezoterizam, Čovjek i njegova budućnost prema Vedanti, Kriza modernog svijeta, Kralj svijeta, Sveti Bernard, Simbolika križa, Duhovni i vremenski autoritet, Višestruki načini bivanja, Kritički prikazi, Suverenitet kvantne mehanike i znakovi vremena, Istočna metafizika, Uvidi u duhovno provođenje, Veliko Trojstvo, Principi diferencijalnog računa, Uvidi u kršćanski ezoterizam, Počeci: Studija o slobodnom zidarstvu i bratstvima (dva dijela), Tradicionalne slike i kozmički ciklusi, Uvidi u islamski sufizam i taoizam te Raspršeni spisi.

Njegova smrt

Šeik Abdul Wahid Yahya umro je 1951. u dobi od šezdeset i četiri godine u Kairu, okružen suprugom, troje djece i fetusom koji se još razvijao. Njegove posljednje riječi bile su ime u jednini "Allah".