Džihad znači borbu protiv samog sebe da se suzdrži od grijeha, majčinu borbu da podnese bol trudnoće, marljivost učenika u učenju, borbu za odbranu vlastitog bogatstva, časti i vjere, čak se i istrajnost u djelima obožavanja poput posta i obavljanja molitve na vrijeme smatra vrstom džihada.
Smatramo da značenje džihada nije, kako ga neki shvataju, ubijanje nevinih i mirnih nemuslimana.
Islam cijeni život. Nije dozvoljeno boriti se protiv miroljubivih ljudi i civila. Imovina, djeca i žene moraju biti zaštićeni čak i tokom ratova. Također nije dozvoljeno sakaćenje ili osakaćivanje mrtvih, jer to nije dio islamske etike.
Poslanik, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, bio je na terenu usmjeravajući muslimane prema vrhunskom konceptu džihada, uspostavljajući njegove ciljeve i generalizirajući njegove propise i kontrole kroz sljedeće:
Prvo: Proširenje obima koncepta džihada
U Poslanikovom sunnetu nalazimo naglasak na širokim i raznolikim značenjima džihada, tako da koncept nije ograničen na sliku sukoba s neprijateljem na bojnom polju. Iako je ovo šira arena na koju se odnosi značenje džihada, i to je namjeravano značenje u većini tekstova spomenutih u ovom poglavlju, Poslanikov sunnet nas obavještava o drugim konceptima džihada koji služe kao uvod kroz koji se može doći do ove slike.
Među njima je: Džihad protiv samog sebe u pokornosti Allahu. El-Buhari je u svoj Sahih uključio poglavlje pod naslovom "Onaj ko se bori protiv sebe u pokornosti Allahu", i uključio je hadis Fadale ibn Ubejda (neka je Allah zadovoljan njime) koji je rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika (s.a.v.s.) kako kaže: "Onaj ko se bori, bori se protiv samog sebe." Umjesto toga, on je smatrao borbu protiv samog sebe u pokornosti i suzdržavanje od neposlušnosti džihadom jer se, u svojoj sklonosti lijenosti u poslušnosti i želji za neposlušnošću, ono u stvarnosti smatra neprijateljem čovjeka. Stoga je Poslanik (s.a.v.s.) smatrao suočavanje s ovim "ja" džihadom zbog teškoće savladavanja želja. U stvari, to može biti teže nego savladavanje neprijatelja na bojnom polju. U stvari, džihad protiv samog sebe je temelj džihada protiv neprijatelja i ne može se postići bez prethodnog džihada protiv samog sebe.
Među njima su: iznošenje istine, naređivanje dobra i zabranjivanje zla, posebno ako se to čini pred nekim čija se moć boji među onima na vlasti, kao u hadisu Ebu Sa'ida el-Hudrija (rahmetlija) koji je rekao: Allahov Poslanik (rahmetlija) je rekao: "Najveći oblik džihada je riječ pravde pred tiranskim vladarom." Prenosi ga Tirmizi u svom Sunenu. U djelu El-Mu'džem el-Avsat, na osnovu Ibn Abbasa, koji je rekao: Allahov Poslanik (rahmetlija) je rekao: "Gospodar šehida na Sudnjem danu bit će Hamza ibn Abd el-Muttalib, a čovjek koji se suprotstavi tiranskom vladaru, zabranjujući mu i naređujući mu, bude ubijen." To je zato što je onaj ko je preslab da govori istinu, da podrži potlačenu osobu, ili da uspostavi pravo, ili da zabrani zlo, još slabiji u drugim stvarima. Muslimani su postali slabi u ovoj vrsti džihada, bilo iz želje za ovosvjetskom koristi ili iz straha od štete koja će ih zadesiti. A Allah je Onaj od koga se traži pomoć.
Prihvaćeni hadž je jedan od oblika džihada za muslimanke, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio oblikom džihada za muslimanke, kao što je u hadisu naše majke Aiše, neka je Allah zadovoljan njome, koja je rekla: „O Allahov Poslaniče, mi smatramo džihad najboljim djelom. Zar ne bismo trebali sudjelovati u džihadu?“ Rekao je: „Ne, ali najbolji džihad je prihvaćeni hadž.“ Prenosi El-Buhari u svom Sahihu. To je zato što prihvaćeni hadž zahtijeva borbu protiv sebe i šejtana, podnošenje raznih teškoća i žrtvovanje vlastitog bogatstva i tijela radi hadža.
Dakle, Poslanik, s.a.v.s., naziva služenje roditeljima i nastojanje da se obezbijedi egzistencija za sebe i svoju porodicu džihadom na Božijem putu, što koncept džihada čini mnogo širim od onoga što postoji u mentalnoj slici nekih. Zaista, u ono što je spomenuto, u općem smislu, možemo uključiti sve što ima značenje eksplicitno navedenih zajedničkih obaveza koje postižu dovoljnost za ovaj narod u vojnim, industrijskim, tehnološkim i drugim aspektima kulturne renesanse muslimana, sve dok je cilj toga postizanje nasljedstva Božije religije na Zemlji, onda je to uključeno u džihad na Božijem putu.
Drugo: Proširenje alata i sredstava džihada.
Iz navedenog nam je postalo jasno da je koncept džihada na Allahovom putu širok i obuhvata mnoge aspekte dobra. Ono što preostaje jeste da se razjasni široki koncept alata i sredstava kojima se džihad na Allahovom putu postiže, tako da niko ne pomisli da ako nije u stanju fizički izvršiti džihad, onda nije ispunio svoju dužnost. Naprotiv, alati džihada su široki kao i sam koncept džihada. To su rangovi po kojima musliman prelazi iz jednog ranga u drugi, u skladu s okolnostima i uvjetima, kao u hadisu Abdullaha ibn Mes'uda, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nije Allah poslao nijednom narodu prije mene, a da nije imao učenike i ashabe iz svog naroda koji su prihvatili njegov Sunnet i slijedili njegove naredbe. Zatim, nakon njih, doći će nasljednici koji će govoriti ono što ne rade i raditi ono što im nije naređeno. Dakle, ko se protiv njih bori rukom, vjernik je, ko se protiv njih bori jezikom, vjernik je, a ko se protiv njih bori srcem, vjernik je, a preko toga nema ni zrna gorušice vjere.“ Prenosi Muslim u svom Sahihu.
En-Navevi je u svom komentaru o Muslimu rekao: Postoji razlika u mišljenju o gore spomenutim (učenicima). En-Azhari i drugi su rekli: Oni su iskreni i odabrani među prorocima, a iskreni su oni koji su očišćeni od svake mane. Drugi su rekli: Njihovi pristalice. Također je rečeno: Mudžahidi. Također je rečeno: Oni koji su podobni za hilafet poslije njih. (El-Khuluf) sa damom na ha'u je množina od huluf sa sukunom na lamu, i to je onaj koji se ne slaže sa zlom. Što se tiče sa fathom na lamu, to je onaj koji se ne slaže sa dobrom. Ovo je najpoznatiji stav.
Dokaz u hadisu za ono čime se bavimo su oni činovi i oruđa koja je Poslanik, s.a.v.s., istakao, i da se kroz njih džihad postiže redom prema sposobnostima i mogućnostima, kao što je rekao: „Ko se protiv njih bori rukom, vjernik je, a ko se protiv njih bori jezikom, vjernik je, a ko se protiv njih bori srcem, vjernik je, a preko toga nema ni zrna gorušice vjere.“
Prva stvar koja se time postiže je: Džihad rukom za onoga ko je sposoban među onima koji imaju moć ili autoritet, ili jezikom za onoga ko je sposoban među ljudima mišljenja, misli i medija, što je danas postalo jedno od najširih polja i alata džihada jezikom, a to je objašnjavanjem istine koju Allah želi od stvaranja i odbranom konačnih i jasnih principa religije, i tako dalje sve dok se stvar ne završi poricanjem u srcu kada postoji potpuna nesposobnost. Ovaj stepen poricanja ne nestaje kada ne postoji sposobnost da se učini ono što je bilo prije njega; jer to svako može učiniti i to je dokaz onoga što je ostalo od vjere u srcu roba!!
Među stvarima u kojima je Poslanik, s.a.v.s., naglasio širinu alata i sredstava džihada jeste ono što je spomenuto u El-Musnedu od Enesa, koji je rekao: Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Borite se protiv mušrika svojim bogatstvom, svojim životima i svojim jezicima." Njegov lanac prenošenja je autentičan prema muslimanskim kriterijima.
Treće: Ciljevi borbe u islamu:
Poslanik (s.a.v.s.) došao je da ispravi koncept borbe u životu arapskog društva, koji se zasnivao na plemenskim napadima koji su se među njima dešavali na predislamskim osnovama. Uspostavio je borbu čija je najveća svrha bila uzdizanje isključivo Allahove riječi. Iz njihovih srca je uklonio sve predislamske ciljeve osvete, hvalisanja, podržavanja rođaka, otimanja bogatstva te posjedovanja i ponižavanja robova. Ovi ciljevi više nisu imali vrijednost u proročkoj logici izvedenoj iz nebeske objave. Rekao im je, kao u hadisu Ebu Muse el-Eš'arija (neka je Allah zadovoljan s njim), da je beduin došao Poslaniku (s.a.v.s.) i rekao: O Allahov Poslaniče, čovjek se bori za plijen, čovjek se bori da bude zapamćen, a čovjek se bori da bude viđen, pa ko se bori na Allahovom putu? Allahov Poslanik (s.a.v.s.) je rekao: "Ko se bori da Allahova riječ bude uzvišena, on se bori na Allahovom putu." Prenosi Muslim u svom Sahihu.
Ovaj cilj se postiže pozivanjem ljudi u islam i uklanjanjem prepreka ovom pravednom pozivu, kako bi ljudi mogli čuti o islamu i učiti o njemu. Tada imaju izbor da ga prihvate i uđu u njega ili da žive u njegovoj sjeni u miru. Međutim, ako odluče spriječiti ljude da pozivaju u islam, onda nema alternative nego da se bore protiv njih, kao što je rekao al-Nawawi, neka mu se Bog smiluje, u Rawdat al-Talibin: „Džihad je prisilni poziv, pa se mora provoditi što je više moguće dok ne ostane niko osim muslimana ili mirne osobe.“
U islamu borba nije propisana radi iskorjenjivanja nevjernika sa zemlje, jer bi to bilo u suprotnosti s univerzalnom Božjom voljom. Stoga, islam ne dozvoljava ubijanje bilo koga ko je u apsolutnom smislu opisan kao nevjernik. Umjesto toga, ta osoba mora biti borac, agresor i pristalica muslimana. Ibn Tejmija kaže: „Izjava Poslanika, mir i blagoslov na njega: 'Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da nema boga osim Boga i da sam ja Božiji Poslanik. Ako to učine, onda su njihova krv i imovina zaštićeni od mene osim za opravdani cilj, a njihov obračun je s Bogom.' Ovo je spominjanje svrhe zbog koje je borba protiv njih dozvoljena, tako da ako to učine, borba protiv njih je zabranjena. Značenje je: Nije mi naređeno da se borim osim u tu svrhu. To ne znači da mi je naređeno da se borim protiv svih u tu svrhu, jer je to suprotno tekstu i konsenzusu. On to nikada nije učinio, već je njegova praksa bila da ko god sklopi mir s njim, ne bori se protiv njega.“
Dakle, koncept džihada, prema proročkoj logici, jeste integrirani sistem pravila, učenja, uzvišenih ciljeva i različitih alata i sredstava u skladu sa okolnostima i uslovima. To nije improvizovani proces podložan hirovima i politici, već je dobro uspostavljen Šerijat i utvrđena obaveza. U čistom proročkom Sunnetu je najviša primjena džihada sa njegovim sveobuhvatnim konceptom, širokim alatima i dubokim ciljevima. Nijedno džihadsko iskustvo ne može uroditi plodom osim ako nije vođeno pravednom proročkom primjenom ove velike obaveze.