Osmansko Carstvo
(699. – 1342. po Hidžri / 1300. – 1924. po Kr.)
Osmansko Carstvo ponosno stoji usred ljudske povijesti, noseći zastavu islama više od šest stoljeća, osvajajući Europu i Aziju te uspostavljajući veliku islamsku državu. Križarska Europa bojala ga se i užasavala stoljećima, a Europa se nastavila pripremati da ga eliminira, čekajući priliku za prilikom. Međutim, Osmansko Carstvo i njegovi vođe zadavali su im udarac za udarcem sve dok, kada su se Osmanlije srušile na zemlju, napustile pravu islamsku vlast i usvojile sredstva moći, križarska Europa nije skočila na njih, rastrgala ih i širila slobodno zidarstvo među njegovom mladeži i vođama, sve dok Osmanski kalifat nije pao i bio ukinut rukama Mustafe Kemala Ataturka.
Osmansko Carstvo bilo je zemlja s najviše islamskih osvajanja nakon Omejadskog Carstva. Osmanlije su obnovile poziv na džihad i osvajanja te pokrenule osvajanja unutar Europe i dijelova Male Azije. Najistaknutije od tih osvajanja bilo je osvajanje Carigrada od strane sultana Mehmeda Osvajača 857. godine po hidžri / 1453. godine. Osmanskom kalifatu se također pripisuje osvajanje srednje Europe, budući da su Osmanlije osvojile Balkan 756. godine po hidžri / 1355. godine, a sve zemlje srednje Europe su im se jedna za drugom pokorile. Bugarska je osvojena 774. godine po hidžri / 1372. godine, Srbija 788. godine po hidžri / 1386. godine, Bosna i Hercegovina 792. godine po hidžri / 1389. godine, kao i Hrvatska, Albanija, Beograd i Mađarska. Osmanske vojske, predvođene sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, stigle su do zidina Beča i opsjedle ga 936. godine po hidžri / 1529. godine, ali ga nisu uspjele osvojiti. Isto tako, više od sto pedeset godina kasnije, osmanske vojske opsjedale su Beč 1094. hidžre / 1683. godine za vrijeme vladavine sultana Mehmeda IV.
Većina tih zemalja ostala je u muslimanskim rukama i podložna Osmanskom kalifatu tijekom cijelog razdoblja njegove moći. Međutim, postupno su se počele raspadati kako je Osmansko Carstvo ulazilo u razdoblje slabosti. Do 1337. hidžre (1918. n.e.), Osmanski kalifat nije imao drugog preostalog teritorija na europskom kontinentu osim grada Istanbula. Dugotrajna prisutnost ovih europskih regija pod Osmanskim kalifatom značila je da su cijele regije postale većinom muslimanske, poput Makedonije, Albanije, Bosne i Hercegovine, te velikih muslimanskih zajednica u Bugarskoj, Rumunjskoj i Crnoj Gori.
Prelazak većine stanovnika regija pod kontrolom Osmanlija na islam posljedica je pravednog i jednakog tretmana muslimanskog stanovništva od strane Osmanlija. Slab, siromašan seljak mogao se uzdići na najviše i najutjecajnije položaje u Osmanskom Carstvu, oblik socijalne pravde koji je bio nemoguć u suvremenim europskim društvima. Sigurnost je zamijenila sukobe i kaos u tim regijama, a Europa je imala koristi od pedantne organizacije osmanske vojske i njezinih administrativnih sustava, koji su se prvenstveno oslanjali na učinkovitost. Sljedbenici drugih religija, poput kršćanstva i judaizma, također su uživali velikodušan tretman u regijama kojima su Osmanlije vladale nekoliko stoljeća, a učinci toga jasno su vidljivi u načinu na koji su te zajednice do danas zadržale svoje jezike, kulture i religije.

Iz knjige "Nezaboravne zemlje" majora Tamera Badra