Ispričat ću vam o nekim svojim uspomenama iz osnovne i srednje škole.
Trebali biste uzeti u obzir moje tadašnje godine jer ćete pronaći neke nepromišljene postupke koje sam tada učinio.
Moja ljubav prema čitanju započela je u osnovnoj školi, kada sam imao oko 13 godina, kada sam svakodnevno čitao novine Al-Ahram, koje nam je otac kupovao svaki dan. Moja ljubav prema čitanju razvila se kada sam štedio svoj osobni džeparac i kupovao knjige u knjižarama ili na Međunarodnom sajmu knjiga u Kairu, koji sam posjećivao svake godine. Moje čitanje pokrivalo je razna područja: religijsko, političko, povijesno, geografsko, znanstveno i druga, i to mi je kasnije pomoglo u pisanju knjiga kada sam odrastao.
Moje znanje o džihadu započelo je čitanjem, posebno praćenjem arapskih i afganistanskih mudžahedina u Afganistanu. Bio sam impresioniran, iako ih je bilo manje i manje moćni. Kako su se mogli suprotstaviti velikim silama tog vremena i nanijeti teške gubitke Rusima? Nadao sam se da ću biti s njima u toj mladoj dobi i sanjao sam o džihadu s njima kad odrastem. Međutim, ta je okupacija završila 1989. godine, nakon što sam završio srednju školu, kada sam imao oko petnaest godina. Nakon toga, osjećao sam se razočarano zbog unutarnjih borbi između mudžahedina. U to vrijeme nisam želio biti s njima, jer sam borbu među njima smatrao samo kušnjom koju bismo trebali izbjegavati.
Završio sam osnovnu školu i moja predanost molitvi i razmišljanju o Bogu i kako podržati Njegovu religiju se povećala. Tijekom odmora u školi redovito bih klanjao podnevni namaz u džematu u školskoj džamiji i slušao vjerske lekcije nakon molitve.
Svojim džeparcem kupovao sam novine Al-Muslimun, tjedne novine koje se objavljuju u Saudijskoj Arabiji. Izvještavale su o uvjetima života muslimana diljem svijeta. Preko tih novina saznao sam o uvjetima života muslimana na Filipinima, Kašmiru, Istočnom Turkestanu u Kini, Islamskim republikama Sovjetskog Saveza, Čečeniji i Bosni i Hercegovini. Čak sam pisao novinama pitajući kako mogu otići u Bosnu i Hercegovinu i tamo voditi džihad, ali nisam dobio odgovor. U to vrijeme sam nazvao i pakistansko veleposlanstvo kako bih ih zamolio da mi dopuste putovanje u Kašmir kako bih vodio džihad protiv indijske okupacije, ali me iznenadio egipatski zaposlenik koji mi je rekao da nemaju ono što tražim. Razmišljao sam i o putovanju u Čečeniju.

Bosanski rat koji je započeo u ožujku 1992. bio je prekretnica u mom životu. Osjećao sam da ne mogu ništa učiniti da pomognem tim muslimanima. Osjećao sam se tužno kada sam čitao o masovnim masakrima, silovanjima muslimanskih žena i drugim tragedijama. Postajao sam još tužniji i frustriraniji kada nisam naišao na očekivani odgovor muslimanskih vlada i naroda da zaustave ovu tragediju. Štedio sam svoj džeparac i donirao ga Islamskom odboru za pomoć. Nakon škole sam išao u Dar Al-Hikmu donirati bosanskim muslimanima, ali unatoč tome, osjećao sam da im ne uspijevam pomoći.
Planirao sam putovati u Asuan, zatim u Sudan, a potom u Bosnu. U to vrijeme, moj um nije mogao shvatiti da bih lako mogao biti uhićen jer nisam planirao ovu avanturu ni s kim drugim. Ovo je bio individualni čin, jer nisam znao ni za jednu skupinu ili organizaciju u Egiptu koja je slala mudžahedine u Bosnu. Stoga je moja odluka bila spontana i nepromišljena zbog moje mlade dobi, jer tada nisam imao više od devetnaest godina, a nisam imao ni putovnicu za putovanje.
Nakon ove odluke, napisao sam pismo obitelji i ostavio ga na stolu. Uzeo sam torbu s odjećom i izašao iz kuće, a da nitko od moje obitelji nije znao. Otišao sam na željeznički kolodvor i rezervirao kartu za drugi razred za Asuan. Prvi put sam se vozio vlakom. Kad sam se ukrcao u vlak, iznenadila me velika gužva i nije bilo mjesta za mene. Primijetio sam neke putnike kako sjede na mjestu predviđenom za odlaganje prtljage na vrhu putničkih sjedala, pa sam se popeo na sjedala i sjeo s njima. Nakon što sam satima patio i nakon što mi je karta nekoliko puta provjerena, jedan od kontrolora karata rekao mi je prije dolaska u Asuan da sam s putnicima trećeg razreda i da imam svoje mjesto u klimatiziranom sjedalu drugog razreda. Bio je iznenađen što sam u trećem razredu, ali ostao sam u trećem razredu dok nisam stigao u Asuan.
Svoje putovanje u Asuan smatrao sam svojevrsnom selidbom Allahu i Njegovom Poslaniku (neka je mir s njim). Osjećao sam da sam nagrađen za ovo putovanje, pa nisam bio tužan. Nakon dolaska u Asuan, rezervirao sam krevet u hostelu za mlade. Dan kasnije, rekao sam sebi da moram razgovarati sa svojom obitelji kako bih ih uvjerio u svoje zdravlje. Kad sam ih nazvao, iznenadio sam se kad sam ih zatekao kako se slome i plaču zbog moje rastanka. Osjećao sam se tužno i pitao sam: "Kako sam to učinio svom ocu i majci?" Nakon što su inzistirali da znaju gdje se nalazim, rekao sam im da sam u Asuanu i molili su me da se vratim kući. Vratio sam se k njima i shvatio da se neću moći baviti džihadom dok ne upišem jednu od vojnih škola kako bih imao priliku sudjelovati u džihadu protiv Izraela. Vjerovao sam da mir s Izraelom neće dugo trajati, ali na kraju nisam imao priliku sudjelovati u džihadu.
U ovoj fazi svog života nikada nisam razmišljao o pridruživanju Bratstvu, selefijama ili bilo kojoj drugoj skupini. Sve o čemu sam razmišljao bilo je borba u bilo kojoj zemlji u kojoj su muslimani progonjeni i to je to. Nisam razmišljao o borbi protiv muslimana koji su se borili protiv drugih muslimana, a moje čitanje politike u to vrijeme bilo je isključivo iz tog razloga i do sada se moje razmišljanje nije puno promijenilo.
Naravno, nakon što sam se pridružio vojsci, sve što sam radio držalo se u tajnosti i nitko nije znao za to jer sam znao da ako se saznaju misli koje su mi se motale po glavi, bio bih ili izbačen iz vojske ili uhićen.
Moje srednjoškolske i srednjoškolske godine bile su tmurno razdoblje u mom životu jer sam se brinuo za mnoge progonjene muslimane, a jedino što mi je olakšalo ovu fazu života bile su vizije u kojima sam vidio Poslanika, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, i našeg Učitelja Isusa, mir neka je s njim, te neke druge vizije.
Naravno, neki će reći: „O kakvim si to glupostima razmišljao i što si radio?“ Ali to je bio dio mog života kad sam bio mlad i ne sramim se toga. Kad bih se mogao vratiti u prošlost, i dalje bih pokušavao boriti se u džihadu. Možda se ne bih pridružio vojsci i čekao bih da odrastem kako bih mogao putovati i boriti se u bilo kojoj zemlji u kojoj su muslimani progonjeni, umjesto da uzalud trošim život do sada, a da nisam ostvario svoj san o borbi u džihadu i postizanju mučeništva.
I tko god komentira i kaže mi zašto ne ideš putovati i boriti se, a ne daš nam novac, reći ću mu da mi pošalje kartu i olakša mi putovanje u Burmu, na primjer, kako bih se tamo mogao boriti.