Pad Seville

Historija se kod nas uvijek ponavlja, i nažalost mi smo nacija koja ne čita historiju kako bi iz nje imala koristi, i na kraju upadamo u iste greške kao i oni koji su bili prije nas. Oni koji se ne sjećaju prošlosti osuđeni su da je ponavljaju, a nažalost i mi ponavljamo greške iz prošlosti i udružujemo se s našim neprijateljima da bismo se međusobno uništili.

Ovo je priča o padu Sevilje, što je ponavljajući primjer pada ostalih andaluzijskih gradova, i nažalost, ponavljajući primjer naše trenutne stvarnosti.

Pad Cordobe, najvećeg uporišta islama u Andaluziji 633. godine po hidžri / 1236. godine nove ere, bio je početak kraja potpunog sloma Andaluzije. Stanovnici Seville su nakon pada Almohada shvatili da im je potrebna vanjska zaštita nakon što se nisu uspjeli osloniti na sebe. Svoju odanost su izrazili princu Abu Zakariji al-Hafsiju, princu Hafsida u Tunisu, koji je zablistao nakon pada Almohada. Međutim, ljudi koje je hafsidski princ poslao u Sevillu zlostavljali su narod i pokazali korupciju, pa su stanovnici Seville bili prisiljeni protjerati ih i počeli su se oslanjati na sebe. Poništili su ponižavajući ugovor koji je bio sklopljen između njih i kršćanskog kralja Kastilje, Ferdinanda III, te ubili Ibn al-Dadda, autora projekta spomenutog ugovora i pristalicu politike ponižavanja kršćana.
Ovo je bio nagovještaj početka kraja Seville, ali su izgubili vanjsku islamsku podršku i, kršeći sporazum, objavili rat Kastilji, za ulazak u koju njihove okolnosti nisu bile pogodne.
Godina 644. AH / 1246. n.e. svjedočila je početku kršćanskog pokreta protiv Seville. Križari su te godine zarobili garnizon Seville, uz pomoć Ibn al-Ahmara, kralja Granade, u skladu s njegovim ugovorom s Ferdinandom, kojim je Ferdinand ustupio Argonu i prodao al-Hajjar, tvrđavu Jabir i zemlju Frantire. Priznao je svoju poslušnost kralju Kastilje i obećao da će mu plaćati godišnji danak od 150.000 maravedija, španske valute, i da će mu pomagati u ratovima protiv muslimanskih neprijatelja!!!
Sljedeće godine, 645. hidžre / 1247. godine nove ere, kršćanske vojske su ponovo napredovale prema Sevilli i uspjele zauzeti desetine islamskih gradova zahvaljujući intervenciji Ibn al-Ahmara. Sevilla je bila opsjednuta i okružena sa svih strana kršćanskim bataljonima, a bataljon predvođen muslimanskim Ibn al-Ahmarom je sve učestvovao u raseljavanju njenog stanovništva i gušenju poziva na islam. Možda je prisustvo islamske borbene zastave koju su opkoljeni muslimani mogli vidjeti bio najteži udarac koji su uplakane oči i srca hrabrih ljudi Seville primili!!
Časni stanovnici Sevillea čvrsto su stajali oko godinu dana, odbijajući kršćansku opsadu koju je podržavao Ibn al-Ahmar. Uspjeli su više puta napasti kršćane iz zasjede i više puta ih poraziti.
Dok su bili pod opsadom, pokušali su tražiti pomoć od Maroka, ali bezuspješno. U međuvremenu, pomoć je nastavila stizati kršćanima, sve dok nisu uspjeli spriječiti da zalihe stignu do muslimana opkoljenih u Sevilli. Zalihe hrane su nestale, a strah od gladi počeo se uvlačiti u iscrpljeni grad!!
I bila je to Božja volja, i muslimani Seville su napustili svoj grad prema uslovima ugovora 647. godine po Hidžri / 1248. godine nove ere. Otišli su, bježeći u druge islamske španske gradove koji su ubrzo pali!!

Iz knjige "Nezaboravne zemlje" majora Tamera Badra