Iz moje knjige Nezaboravni dani

Bitka kod Wadi Lakke i osvajanje Andaluzije

Bitka kod Wadi Lakke, poznata i kao Bitka kod Wadi Barbata ili Bitka kod Sidhune, bila je bitka između muslimana predvođenih Tarikom ibn Zijadom i vojske vizigotskog kralja Rodriga, poznatog u islamskoj historiji kao Roderik. Muslimani su izvojevali ubjedljivu pobjedu, što je dovelo do pada vizigotske države i, posljedično, pada većeg dijela Iberijskog poluotoka pod vlast Omejadskih kalifa.
Prije bitke
U mjesecu ša'banu 92. godine po hidžri, muslimanska vojska, koja se sastojala od samo sedam hiljada mudžahedina, na čelu sa komandantom Tarikom ibn Zijadom, kretala se i prešla Gibraltarski tjesnac, koji nije nazvan ovim imenom (Gibraltarski tjesnac) jer je Tarik ibn Zijad sjahao s konja kod ove planine kada je prelazio tjesnac. Do danas je, čak i na španskom jeziku, ostao nazvan Gibraltar i Gibraltarski tjesnac. Iz Gibraltara, Tarik ibn Zijad se preselio u široko područje zvano Algeciras i tamo je susreo južnu vojsku Andaluzije, koja je bila garnizon kršćanske vojske u ovom području. Nije bila riječ o velikoj sili, i kako je bio običaj muslimanskih osvajača, Tarik ibn Zijad im je ponudio: „Pređite na islam i imat ćete ono što mi imamo i bit ćete podložni onome čemu smo podložni, a mi ćemo vas i vašu imovinu ostaviti, ili plaćajte džizju, a mi ćemo vam također ostaviti ono što je u vašim rukama, ili se borite, i nećemo vas zadržavati duže od tri dana.“ Ali taj garnizon je bio obuzet ponosom i odbijao je da radi bilo šta osim da se bori, tako da je rat bio pat pozicija između dvije strane sve dok ih Tarik ibn Zijad nije porazio. Vođa tog garnizona poslao je hitnu poruku Roderiku, koji je bio u Toledu, glavnom gradu Andaluzije, rekavši mu: „Stigli smo te, o Rodriku; jer su nas sustigli ljudi, a mi ne znamo da li su važniji od ljudi sa zemlje ili ljudi sa neba?!“
Zaista, bili su čudni ljudi, jer im je bilo poznato da je misija osvajača ili okupatora druge zemlje ograničena na pljačku i otimanje resursa zemlje, te klanje i ubijanje u mnogim slučajevima. Što se tiče pronalaska ljudi koji bi im ponudili prelazak u njihovu vjeru i ostavili im sve, ili im platili džizju i također im ostavili sve, to je nešto što nikada prije nisu znali u svojoj historiji i u svojim životima. Osim toga, bili su vješti i sposobni u svojoj borbi, a noću su se molili kao monasi. Dakle, komandant garnizona u svom pismu Roderiku nije znao da li su oni od ljudi sa zemlje ili s neba?! Govorio je istinu, iako je bio lažljivac; bili su od Allahovih vojnika i Njegove skupine {To su Allahova skupina. Nesumnjivo je da će Allahova skupina biti uspješna.} [El-Mudžadila: 22]
Kreni u bitku
Kada je poruka komandanta garnizona stigla do Roderica, on je poludio. U aroganciji i oholosti, okupio je vojsku od 100.000 konjanika i došao s njima sa sjevera na jug, namjeravajući napasti muslimansku vojsku. Tarik ibn Zijad imao je samo 7.000 muslimana, većinom pješadije, i vrlo ograničen broj konja. Kada je vidio Roderikovu situaciju, bilo mu je vrlo teško mjeriti 7.000 sa 100.000. Poslao je Musi ibn Nusajru tražeći pojačanje, pa mu je poslao Tarifa ibn Malika na čelu još 5.000 pješadije. Tarif ibn Malik stigao je do Tarika ibn Zijada, a muslimanska vojska je brojala 12.000 boraca. Tarik ibn Zijad počeo se pripremati za bitku. Prvo što je uradio bilo je traženje zemljišta pogodnog za borbu, sve dok ga potraga nije dovela do područja koje se u historiji naziva Wadi al-Barbat, a u nekim izvorima se naziva Wadi Luqah ili Luqah sa kasrom, a neki izvori ga nazivaju i Wadi Lukka.
Izbor Tarika ibn Ziyada za ovo mjesto imao je velike strateške i vojne dimenzije. Iza i s njegove desne strane uzdizala se visoka planina, koja mu je štitila leđa i desni bok, tako da ga niko nije mogao zaobići. Na njegovom lijevom krilu bilo je i veliko jezero, tako da je to bilo potpuno sigurno područje. Zatim je postavio snažnu diviziju predvođenu Tarifom ibn Malikom na južnom ulazu u ovu dolinu (tj. u njegova leđa) tako da niko ne bi mogao iznenaditi muslimane s leđa. Tada je mogao namamiti kršćanske snage s fronta u ovo područje, i niko ga nije mogao zaobići. Iz daleka, Roderik je došao u svom najljepšem ukrasu, noseći zlatnu krunu i zlatom izvezenu odjeću. Sjedio je na krevetu ukrašenom zlatom, a vukle su ga dvije mazge. Nije mogao napustiti svoj svjetovni život, čak ni u trenucima rata i borbe. Došao je na čelu sto hiljada konjanika i donio sa sobom užad natovarenu na mazge kako bi njima vezao muslimane i odveo ih kao robove nakon završetka bitke. Tako je, s arogancijom i uobraženošću, pomislio da je odlučio bitku u svoju korist. Prema njegovoj logici i razmišljanju, dvanaest hiljada ljudi treba sažaljenje i milost, dok se suočavaju sa sto hiljada ljudi sa zemlje koji su izvor opskrbe.
Bitka
Dana 28. ramazana 92. hidžre / 18. jula 711. godine, susret se održao u Wadi Barbatu, a odigrala se bitka koja je bila jedna od najžešćih bitaka u historiji muslimana. Prosječni posmatrač dvije strane u bitci bi zaista osjetio sažaljenje prema muslimanima, čiji broj nije prelazio dvanaest hiljada, dok su se suočili sa punih sto hiljada. Kako su se, logično gledano, mogli boriti, a kamoli biti poraženi?!
Uprkos vrlo jasnom paradoksu između dvije grupe, analitički posmatrač će vidjeti da je svo saosjećanje usmjereno prema vojsci od sto hiljada, jer su dvije strane {dva protivnika koji se prepiru o svom Gospodaru} [El-Hadž: 19]. Postoji velika razlika između dva protivnika, velika razlika između grupe koja je izašla dobrovoljno i po izboru, želeći džihad, i grupe koja je izašla pod prisilom, prisiljena i natjerana da se bori. Velika razlika između grupe koja je izašla spremna za šehidet, smatrajući život jeftinim za svoju vjeru, uzdižući se iznad svih zemaljskih veza i ovosvjetskih koristi, čija je najveća želja smrt na Allahovom putu, i grupe koja ne zna ništa o ovim značenjima, čija je najveća želja povratak porodici, bogatstvu i djeci. Velika razlika između grupe u kojoj svi stoje u jednom redu poput redova molitve, bogati pored siromašnih, veliki pored malih, vladar pored onih kojima se vlada, i grupe u kojoj ljudi posjeduju i porobljavaju jedni druge. Ovo je grupa koju predvodi božanski čovjek, Tarik ibn Zijad, koji spaja pobožnost i mudrost, milost i snagu. A između ponosa i poniznosti, postoji grupa koju predvodi arogantni tiranin, koji živi u luksuzu i udobnosti dok njegov narod živi u bijedi i teškoćama, a on ga je bičevao po leđima. Postoji vojska kojoj se nakon pobjede dijele četiri petine ratnog plijena, i postoji vojska koja ne dobija ništa, već sve ide arogantnom tiraninu, kao da se bori sama. Ovu grupu pomaže Bog i podržava je njen Gospodar, Stvoritelj svemira i Vlasnik kraljevstva, slava Njemu, Svemogućem. I postoji grupa koja se bori protiv Boga, svog Gospodara, i krši Njegov zakon i Njegovo zakonodavstvo, slava Njemu. Ukratko, ovo je grupa Ahireta, a to je grupa ovog svijeta. Dakle, prema kome bi onda trebalo biti sažaljenja?! Prema kome bi trebalo biti sažaljenja, kada je Svemogući Bog rekao: {Allah je odredio: "Ja ću sigurno pobijediti, Ja i Moji poslanici." Allah je, zaista, Moćni i Uzvišeni.} [El-Mudžadila: 21] Ko će se smilovati kada Uzvišeni Bog kaže: {I nikada neće Allah dati nevjernicima put nad vjernicima} [En-Nisa: 141]. Tako je bitka postala kao da je već odlučena.
Wadi Lakka i mjesec Ramazan
Tako je u mjesecu ramazanu započela naizgled neravnopravna bitka kod Wadi Lakke, odlučena božanskom logikom. Počela je u mjesecu posta i Kur'ana, mjesecu čije se ime povezuje s bitkama, osvajanjima i pobjedama. Nažalost, ovaj mjesec se sada pretvorio u termin s vremenom za produkciju najnovijih serija, filmova i drugih stvari. Pretvorio se u spavanje tokom dana i ostajanje budnim noću, ne zbog Kur'ana ili molitve, već zbog praćenja ili traženja novih emisija na satelitskim i nesatelitskim kanalima. Pretvorio se u mjesec izbjegavanja posla, dok su muslimani čekali da obave najteži i najstresniji posao. Pretvorio se u mjesec nevolje i stvaranja uznemiravanja, i to je mjesec strpljenja, džihada i samodiscipline. U ovom svetom mjesecu, dan ili dva prije Bajrama, i tako su bili muslimanski Bajrami, i tokom osam uzastopnih dana, mlinovi rata su se okrenuli, i počele su žestoke, žestoke borbe između muslimana i kršćana. Valovi kršćana su se slijevali na muslimane, a muslimani su bili strpljivi i postojani. {Ljudi koji su vjerni onome što su Allahu obećali. Među njima je onaj koji je ispunio svoj zavjet, a među njima je i onaj koji čeka, a oni se uopće nisu promijenili. [El-Ahzab: 23]
Ova situacija je ostala takva osam dana zaredom, a završila se uvjerljivom pobjedom muslimana nakon što je Bog saznao za njihovo strpljenje i iskrenost njihove vjere. Roderik je ubijen, a prema jednom izvještaju pobjegao je na sjever, ali njegovo ime je zauvijek zaboravljeno.
Rezultati pobjede
Ova bitka rezultirala je nekoliko ishoda, od kojih su najvažniji bili:
1. Andaluzija je okrenula stranicu nepravde, neznanja i tiranije i započela novu stranicu napretka i civilizacije u historiji islamskog osvajanja.
2 - Muslimani su zarobili veliki plijen, od kojih su najvažniji bili konji, pa su postali konjica nakon što su bili pješaci.
3 - Muslimani su započeli bitku sa dvanaest hiljada, a bitka se završila sa devet hiljada. Rezultat je bio tri hiljade šehida koji su zalili zemlju Andaluzije svojom dragocjenom krvlju, prenoseći tako ovu vjeru ljudima. Neka ih Bog nagradi za islam.


Major Tamer Badr