Sultan Murad II.

On je sultan Murat II., asketski sultan koji je ugušio unutarnju pobunu i porazio križarsku koaliciju u bitci kod Varne. On je jedini sultan koji je dva puta abdicirao u korist svog sina kako bi se posvetio štovanju Svemogućeg Boga.

Njegov odgoj
Sultan Murad II. rođen je 806. godine po Hidžri / 1404. godine i odrastao je u osmanskom domaćinstvu koje je sinovima usadilo ljubav prema znanju i džihadu na Allahovom putu. Sultan Murad II. odgojen je u zdravom islamskom okruženju, što ga je kvalificiralo da preuzme sultanat u dobi od osamnaest godina. Svim svojim podanicima bio je poznat po svojoj pobožnosti, pravdi i suosjećanju. Bio je ljubitelj džihada na Allahovom putu i pozivanja ljudi u islam diljem Europe.

Preuzimanje Sultanata i suzbijanje unutarnjih pobuna
Sultan Murad II. preuzeo je vlast nad državom nakon smrti svog oca, Mehmeda Čelebija, 824. godine po Hidžri / 1421. godine. Sultan Murad uspio je ugušiti unutarnje pobune koje je pokrenuo njegov ujak Mustafa, a koje su podržavali neprijatelji Osmanskog Carstva. Bizantski car Manuel II. stajao je iza intriga, zavjera i problema kojima je sultan Murad bio izložen. Podržavao je Muradovog ujaka pružajući mu pomoć sve dok Mustafa nije uspio opsjednuti grad Galipolje, nastojeći ga oteti od sultana i učiniti ga svojom bazom. Međutim, sultan Murad uhitio je svog ujaka i predao ga vješalima. Unatoč tome, car Manuel II. nastavio je kovati zavjere protiv sultana i prigrlio je Muradovog brata, postavljajući ga za zapovjednika snaga koje su zauzele grad Niceju u Anatoliji. Murad je krenuo protiv njega i uspio je eliminirati njegove snage, prisiljavajući protivnika na predaju, a zatim je i ubijen. Sultan Murat je tada odlučio naučiti cara praktičnoj lekciji, pa je brzo okupirao Solun, napao ga i silom ušao u njega u ožujku 1431. / 833. hidžre, te je postao sastavni dio Osmanskog Carstva.
Sultan Murat II. nanosio je teške udarce pobunjeničkim pokretima na Balkanu i želio je ojačati osmansku vlast u tim zemljama. Osmanska vojska krenula je na sjever kako bi pokorila regiju Vlašku i nametnula joj godišnji danak. Novi srpski kralj, Stefan Lazar, bio je prisiljen pokoriti se Osmanlijama i ući pod njihovu vlast te je obnovio svoju odanost sultanu. Osmanska vojska krenula je na jug, gdje je učvrstila temelje osmanske vlasti u Grčkoj. Sultan je ubrzo nastavio svoj misionarski džihad i uklonio prepreke i u Albaniji i u Mađarskoj.

Njegova osvajanja
Za vrijeme vladavine Murata II., Osmanlije su osvojile Albaniju 834. godine po Hidžri / 1431. godine, usmjeravajući svoj napad na južni dio zemlje. Osmanlije su vodile žestoku borbu u sjevernoj Albaniji, gdje su sjeverni Albanci porazili dvije osmanske vojske u albanskim planinama. Također su porazili dvije uzastopne osmanske kampanje koje je predvodio sam sultan Murat. Osmanlije su pretrpjele teške gubitke tijekom povlačenja. Kršćanske države podržavale su Albance protiv Osmanlija, posebno mletačku vladu, koja je bila svjesna opasnosti koju predstavlja osmansko osvajanje ove važne regije, s njezinim plažama i morskim lukama koje su povezivale Veneciju sa Sredozemnim bazenom i vanjskim svijetom. Osmanlije su također bile svjesne da Osmanlije mogu zadržati mletačke brodove u zatvorenom Jadranskom moru. Stoga sultan Murat II. nije svjedočio stabilnoj osmanskoj vlasti u Albaniji.
Što se tiče mađarskog bojišta, Murat II. uspio je 842. hidžre / 1438. godine pobijediti Mađare, zarobiti 70 000 njihovih vojnika i zauzeti nekoliko položaja. Zatim je krenuo u osvajanje Beograda, srbijanske prijestolnice, ali u svom pokušaju nije uspio. Ubrzo je formiran veliki križarski savez, blagoslovljen od strane Pape, čiji je cilj bio potpuno protjerati Osmanlije iz Europe. Savez je uključivao Papinstvo, Ugarsku, Poljsku, Srbiju, Vlašku, Genovu, Veneciju, Bizantsko Carstvo i Burgundsko vojvodstvo. Savezu su se pridružile i njemačke i češke trupe. Zapovjedništvo nad križarskim snagama povjereno je sposobnom mađarskom zapovjedniku Ivanu Hunyadiju. Hunyadi je predvodio križarske kopnene snage i marširao je na jug, prešavši Dunav i nanijevši Osmanlijama dva teška poraza 846. hidžre / 1442. godine. Osmanlije su bile prisiljene tražiti mir, te je u srpnju 848. hidžre / 1444. godine u Szczecinu sklopljen desetogodišnji mirovni sporazum kojim je ustupio Srbiju i priznao Jurja Brankovića za njezina kneza. Sultan Murat je također ustupio Vlašku (Rumunjsku) Ugarskoj i otkupio svog zeta, Mahmuda Čelebija, koji je bio vrhovni zapovjednik osmanske vojske, za 60 000 dukata. Ovaj je sporazum napisan na osmanskom i mađarskom jeziku. Ladislav, ugarski kralj, zakleo se na Bibliju, a sultan Murat se zakleo na Kuran da će časno i vjerno ispunjavati uvjete sporazuma.

Abdikacija sultanata
Kad je Murad završio sklapanje primirja sa svojim europskim neprijateljima, vratio se u Anatoliju. Bio je šokiran smrću svog sina, princa Alaa, i njegova tuga se pojačala. Odrekao se svijeta i kraljevstva te abdicirao sultanat u korist svog sina Mehmeda II., koji je tada imao četrnaest godina. Zbog njegove mlade dobi, otac ga je okružio nekim ljudima svoje države koji su bili mudri i promišljeni. Zatim je otišao u Magneziju u Maloj Aziji kako bi ostatak života proveo u izolaciji i miru, posvećujući se u toj osami štovanju Boga i razmišljajući o Njegovom kraljevstvu nakon što se uvjerio da su u regijama njegove države uspostavljeni sigurnost i mir. Sultan nije dugo uživao u ovoj osami i štovanju, jer su kardinal Cesarini i neki od njegovih pomoćnika pozivali na raskid ugovora s Osmanlijama i njihovo protjerivanje iz Europe, posebno zato što je sultan Murad ostavio osmansko prijestolje svom mladom sinu koji nije imao iskustva niti opasnosti od toga. Papa Eugen IV. bio je uvjeren u ovu sotonističku ideju i zatražio je od kršćana da raskinu ugovor i napadnu muslimane. Kršćanima je objasnio da je ugovor sklopljen s muslimanima nevažeći jer je održan bez dopuštenja Pape, Kristovog namjesnika na zemlji. Kardinal Cesarini bio je vrlo aktivan, uvijek u pokretu, nikad se nije umarao radom, nastojeći eliminirati Osmanlije. Stoga je posjećivao kršćanske kraljeve i njihove vođe te ih poticao da prekrše ugovor s muslimanima. Uvjeravao bi sve koji su mu se protivili da prekrše ugovor i govorio mu: „U ime Pape, on ih oslobađa odgovornosti za njegovo kršenje i blagoslivlja njihove vojnike i oružje. Moraju slijediti njegov put, jer je to put slave i spasenja. Tko god nakon toga ima savjest koja se s njim sukobljava i boji se grijeha, nosit će njegov teret i grijeh.“

Križari krše savez
Križari su prekršili svoje saveze, mobilizirali vojske za borbu protiv muslimana i opsjedali bugarski grad Varnu, smješten na obali Crnog mora, koji su muslimani oslobodili. Kršenje saveza je uobičajena karakteristika neprijatelja ove religije, te je stoga Uzvišeni Allah obvezao muslimane da se bore protiv njih. On kaže: {Ali ako prekrše svoje zakletve nakon svog saveza i napadnu vašu vjeru, onda se borite protiv vođa nevjerovanja. Zaista, za njih nema zakletvi. Možda će odustati.} [Et-Tevba: 12]. Oni ne poštuju saveze ili sporazume, što je oduvijek bio njihov karakter. Ne ustručavaju se napasti bilo koji narod, bilo koju osobu u kojoj vide slabost, ubijajući i koljući.

Povratak u džihad
Kad su kršćani počeli napredovati prema Osmanskom Carstvu, a muslimani u Edirneu čuli za križarski pokret i napredovanje, obuzeo ih je strah i teror. Državnici su poslali vijest sultanu Muradu, potičući ga da dođe i suoči se s ovom prijetnjom. Mudžahedski sultan izašao je iz svoje osame kako bi poveo osmanske vojske protiv križarske prijetnje. Murat je uspio pregovarati s genoveškom flotom o prijevozu četrdeset tisuća osmanskih vojnika iz Azije u Europu, pod nadzorom križarske flote, u zamjenu za jedan dinar po vojniku.
Sultan Murad ubrzao je svoj marš i stigao u Varnu istog dana kad i križari. Sljedećeg dana izbila je žestoka bitka između kršćanske i muslimanske vojske. Sultan Murad stavio je sporazum koji su njegovi neprijatelji prekršili na vrh koplja kako bi njih i cijelo nebo i zemlju učinio svjedocima njihove izdaje i agresije te kako bi potaknuo entuzijazam svojih vojnika. Dvije strane su se borile i između njih se odvijala strašna bitka u kojoj je pobjeda gotovo bila za kršćane zbog njihovog vjerskog žara i pretjeranog entuzijazma. Međutim, ta zaštita i pretjerani entuzijazam sukobili su se s džihadističkim duhom Osmanlija. Kralj Ladislav, prekršitelj saveza, susreo se sa sultanom Muradom, čuvarom saveza, licem u lice, i borili su se. Strašna bitka dogodila se između njih 28. redžeba 848. hidžre / 10. studenog 1444. godine. Muslimanski sultan uspio je ubiti kršćanskog ugarskog kralja. Iznenadio ga je snažnim udarcem koplja zbog kojeg je pao s konja. Neki od mudžahedina su pojurili i odsjekli mu glavu te je nabili na koplje, slaveći i radujući se. Jedan od mudžahedina je viknuo neprijatelju: „O nevjernici, ovo je glava vašeg kralja.“ Ovaj je prizor snažno utjecao na kršćanske gomile, te su ih obuzeli strah i panika. Muslimani su pokrenuli snažan napad na njih, raspršili ih i porazili u strašnom porazu. Kršćani su okrenuli leđa, gurajući jedni druge. Sultan Murad nije progonio svog neprijatelja i bio je zadovoljan... Ovo je opseg pobjede i to je velika pobjeda.
Ova bitka uklonila je Mađarsku s popisa zemalja sposobnih za pokretanje ofenzivnih vojnih operacija protiv Osmanlija na najmanje deset godina.

Povratak izolaciji i odanosti
Sultan Murad nije napustio svoj asketizam na ovom svijetu i u kraljevstvu, pa je prepustio prijestolje svom sinu Muhamedu i vratio se u svoju osamu u Magneziji, poput pobjedničkog lava koji se vraća u svoju jazbinu.
Povijest nam je spomenula skupinu kraljeva i vladara koji su abdicirali s prijestolja i odvojili se od naroda i sjaja kraljevstva u osamu, te da su se neki od tih kraljeva vratili na prijestolje, ali nismo spomenuli nijednog od njih koji je abdicirao s prijestolja dva puta osim sultana Murata. Jedva je otišao u svoju izolaciju u Maloj Aziji kada su se janjičari u Jedrenu pobunili, neredili, bjesnili, pobunili, pobunili i korumpirali. Sultan Mehmed II. bio je mladić posljednjih godina, a neki od državnih ljudi bojali su se da će se stvar pogoršati, opasnost povećati, zlo pogoršati i posljedice biti loše, pa su poslali sultanu Muradu moleći ga da sam preuzme odgovornost za stvar. Sultan Murat je došao i preuzeo vlast, a janjičari su mu se pokorili. Poslao je svog sina Muhameda u Magneziju kao njezinog upravitelja u Anatoliji. Sultan Murat II. ostao je na osmanskom prijestolju do posljednjeg dana svog života, koji je proveo u osvajanjima i osvajanjima.

Murad II i njegova ljubav prema pjesnicima, znanstvenicima i dobročinstvu
Muhammad Harb kaže: „Iako je Murad II. bio čovjek s malo pjesama i imamo samo malo njegove poezije, imao je veliki utjecaj na književnost i poeziju koji se ne može poreći, zbog blagoslova koji je dao pjesnicima koje bi dva dana u tjednu pozivao na svoje vijeće da kažu što imaju reći i da preuzmu detalje razgovora i tračeva između njih i sultana, koji bi odobrio ili neodobravao, izabrao ili odbacio. Često je ispunjavao potrebe onih kojima je bilo potrebno dajući blagoslove ili pronalazeći im profesiju koja bi im osigurala egzistenciju dok se ne bi oslobodili životnih briga i posvetili pisanju poezije. Njegovo doba iznjedrilo je mnoge pjesnike.“
Murad II. pretvorio je kraljevsku palaču u svojevrsnu znanstvenu akademiju, pa čak je i imao pjesnike koji su ga pratili u njegovim borbama. Jedna od njegovih pjesama bila je: "Dođite, sjetimo se Boga, jer nismo trajni na ovom svijetu."
Bio je učen, mudar, pravedan i hrabar sultan. Svake je godine slao tri tisuće i petsto dinara iz vlastitog novca stanovnicima Dvije svete džamije i Jeruzalema. Brinuo se o znanju, učenjacima, šeicima i pravednicima. Utirao je put kraljevstvima, osiguravao ceste, uspostavljao zakon i vjeru te ponižavao nevjernike i ateiste. Youssef Asaaf je o njemu rekao: „Bio je pobožan i pravedan, snažan junak, ljubitelj dobrote, sklon suosjećanju i dobrohotnosti.“
Sultan Murad je gradio džamije, škole, palače i mostove, uključujući džamiju u Edirneu s tri balkona. Pored ove džamije sagradio je školu i hospicij gdje su se hranili siromašni i potrebiti.

Njegova smrt i oporuka
Sultan je umro u Edirneskoj palači 16. muharema 855. po hidžri (18. veljače 1451. po n.e.) u dobi od 47 godina. U skladu sa svojom oporukom, neka mu se Bog smiluje, pokopan je pored džamije Muradiye u Bursi. Zahtijevao je da se ništa ne gradi nad njegovim grobom, da se sa strane izgrade prostori za one koji uče napamet kako bi mogli sjediti i učiti Časni Kur'an, te da se pokopa u petak. Njegova volja je izvršena.

Kad smo bili sjajni
Iz knjige Nezaboravni vođe autora Tamera Badra