Pad Seville

Povijest se s nama uvijek ponavlja, a nažalost mi smo nacija koja ne čita povijest kako bi iz nje imala koristi, te na kraju upadamo u iste pogreške kao i oni koji su bili prije nas. Oni koji se ne sjećaju prošlosti osuđeni su da je ponavljaju, a nažalost i mi ponavljamo pogreške iz prošlosti i udružujemo se s našim neprijateljima kako bismo se međusobno uništili.

Ovo je priča o padu Seville, što je ponavljajući primjer pada ostalih andaluzijskih gradova, i nažalost, ponavljajući primjer naše trenutne stvarnosti.

Pad Cordobe, najvećeg uporišta islama u Andaluziji 633. godine po Hidžri / 1236. godine, bio je početak kraja potpunog sloma Andaluzije. Seviljski stanovnici su nakon pada Almohada shvatili da im je potrebna vanjska zaštita nakon što se nisu uspjeli osloniti na sebe. Svoju odanost izrazili su princu Abu Zakariji al-Hafsiju, princu Hafsida u Tunisu, koji je zablistao nakon pada Almohada. Međutim, ljudi koje je hafsidski princ poslao u Sevillu zlostavljali su narod i pokazali korupciju, pa su seviljski stanovnici bili prisiljeni protjerati ih i počeli se oslanjati na sebe. Otkazali su ponižavajući ugovor koji je bio sklopljen između njih i kršćanskog kralja Kastilje, Ferdinanda III., te ubili Ibn al-Dadda, autora projekta spomenutog ugovora i pristašu politike ponižavanja kršćana.
To je bio nagovještaj početka kraja Seville, ali izgubili su vanjsku islamsku podršku i, prekršivši sporazum, objavili rat Kastilji, za ulazak u koju njihove okolnosti nisu bile zrele.
Godina 644. po Hidžri / 1246. po Kr. svjedočila je početku kršćanskog pokreta protiv Seville. Križari su te godine zauzeli garnizon Seville uz pomoć Ibn al-Ahmara, kralja Granade, u skladu s njegovim ugovorom s Ferdinandom, kojim je Ferdinand ustupio Argonu i prodao al-Hajjar, tvrđavu Jabir i zemlje Frantire. Priznao je svoju poslušnost kralju Kastilje i obećao mu plaćati godišnji danak od 150 000 maravedija, španjolske valute, te mu pomagati u ratovima protiv muslimanskih neprijatelja!!!
Sljedeće godine, 645. po Hidžri / 1247. po Kr., kršćanske vojske ponovno su napredovale prema Sevilli i uspjele zauzeti desetke islamskih gradova zahvaljujući intervenciji Ibn al-Ahmara. Sevillu su sa svih strana opsjedale i okruživale kršćanske bojne, a bojna koju je predvodio muslimanski Ibn al-Ahmar, a svi su sudjelovali u raseljavanju njezina stanovništva i gušenju poziva na islam. Možda je prisutnost islamske borbene zastave koju su opkoljeni muslimani mogli vidjeti bila najteži udarac koji su uplakane oči i srca hrabrih ljudi Seville primili!!
Časni stanovnici Sevillea čvrsto su stajali oko godinu dana, odbijajući kršćansku opsadu koju je podržavao Ibn al-Ahmar. Uspjeli su više puta napasti kršćane iz zasjede i više puta ih poraziti.
Dok su bili pod opsadom, pokušali su tražiti pomoć od Maroka, ali bezuspješno. U međuvremenu, pomoć je nastavila stizati kršćanima, sve dok nisu uspjeli spriječiti da zalihe stignu do muslimana opkoljenih u Sevilli. Zalihe hrane su ponestale, a strah od gladi počeo se uvlačiti u iscrpljeni grad!!
I bila je to Božja volja, i muslimani Seville napustili su svoj grad prema uvjetima ugovora 647. godine po Hidžri / 1248. godine. Otišli su, bježeći u druge islamske španjolske gradove koji su ubrzo pali!!

Iz knjige "Nezaboravne zemlje" majora Tamera Badra