Osvajanje Italije

Muslimani su dva puta napali Cezarov grad i nažalost, u islamskim izvorima postoji malo informacija o tim i sličnim invazijama. To je zato što su većinu tih invazija proveli dobrovoljni mudžahedini, neovisno o vlasti Kalifata. Zbog toga su muslimanski povjesničari bili nesvjesni većine ovih herojskih djela i osvajanja. Većina informacija o tim invazijama potječe iz europskih izvora.

Bit ovog velikog epa je da su dobrovoljni mudžahedini, nakon međusobnog savjetovanja, odlučili napasti grad Rim. Ideju su predstavili vladi Sicilije i njezinom guverneru, Al-Fadl ibn Ja`faru Al-Hamadhaniju. On je, pak, stvar proslijedio tadašnjem aglabidskom princu, Abu al-Abbasu Muhammadu ibn al-Aghlabu. Njemu se svidjela ideja i opskrbio je mudžahedine količinom opreme, namirnica i ljudi. Pomorska kampanja krenula je 231. hidžre / 846. godine prema obalama Italije sve dok nije stigla do ušća rijeke Tevere, gdje se Rim nalazi na kraju ove rijeke. U to vrijeme, zidine grada Rima nisu obuhvaćale cijeli stari grad. Umjesto toga, vjerski okrug, koji je sadržavao poznate crkve Petra i Pavla te veliku skupinu hramova, svetišta i drevnih grobnica, bio je izvan zidina. Ostavljen je nečuvan, jer su kršćani mislili da je to sveto područje zaštićeno nebom. Mudžahedini su napali taj okrug i zaplijenili sva njegova blaga, koja su bila neopisiva. Zatim su opsjedali grad Cezara, a grad je bio na rubu pada. Papa Sergije bio je prestravljen. Rimski papa u to vrijeme bio je upozoren na sveobuhvatni napad te je poslao pozive u pomoć kraljevima i knezovima Europe. Franački car u to vrijeme, Luj II., preuzeo je inicijativu i poslao veliku kampanju svojih vojnika kako bi spasio Rim i njegove crkve. Zbog nesuglasica koje su nastale među samim vođama muslimanske kampanje, muslimani su prekinuli opsadu i vratili se na Siciliju natovareni plijenom i zarobljenicima.

Ovaj smjeli pokušaj muslimanskih mudžahedina otkrio je slabost i krhkost obrane grada Rima, koji je nekoć bio glavni grad antičkog svijeta i središte globalnog kršćanstva. Muslimani su odlučili pokušati ponovno dok se ne ukaže prilika. To se dogodilo 256. godine po Hidžri / 870. godine, uz snažnu podršku tadašnjeg aglabidskog princa, Muhammeda ibn Ahmada ibn al-Aghlaba. Ovaj je princ godinu dana ranije uspio osvojiti otok Maltu, 255. godine po Hidžri / 869. godine. Njegove su ambicije porasle da postigne čast osvajanja Rima. Doista, flote mudžahedina susrele su se s flotama Aglabida i nastavile su istom rutom kao i u prethodnoj kampanji sve dok nisu stigle do ušća rijeke Tevere. Papa Rimljanin u to vrijeme, Lav IV., naučivši lekciju iz prethodne invazije, požurio je i zatražio od flota Genove i Napulja da odbiju muslimansku pomorsku kampanju protiv Rima. Između dviju strana izbila je velika pomorska bitka u blizini voda luke Ostia, u kojoj su muslimani gotovo uništili kršćanske flote. Da nije bilo silovite morske oluje koja je pogodila Ostiju, borbe bi prestale.

Ova snažna oluja nije odvratila muslimane i unatoč velikim gubicima kao posljedica oluje, inzistirali su na nastavku invazije i opsjedali grad najvećom silom sve dok nije bio na rubu pada. To je potaknulo papu Ivana VIII., koji je naslijedio Lava IV., koji je umro od tuge zbog katastrofa koje su nanijele kršćanstvu, da se pokori uvjetima muslimana i plaća im godišnji danak od dvadeset pet tisuća mitkala srebra. To je imalo težak utjecaj na kršćanske narode općenito, a posebno na Europu, jer kako bi Papa mogao plaćati danak muslimanima? Ali ovo je utvrđena povijesna istina, koja je izvan svake sumnje. To je nešto što su neprijatelji svjedočili i zapisali u svojim knjigama, iako ih to sramoti i žalosti. To je također jedna od scena ponosa, dostojanstva i herojstva u prošlosti, o čemu muslimani sada trebaju učiti i od čega trebaju imati koristi.

Zašto smo bili sjajni
Knjiga (Nezaboravne zemlje) autora Tamera Badra