Pričaću s vama o nekim svojim uspomenama iz osnovne i srednje škole.
Trebali biste uzeti u obzir moje tadašnje godine jer ćete pronaći neke nepromišljene postupke koje sam tada počinio.
Moja ljubav prema čitanju počela je u osnovnoj školi, kada sam imao oko 13 godina, kada sam svakodnevno čitao novine Al-Ahram, koje nam je otac kupovao svaki dan. Moja ljubav prema čitanju razvila se kada sam štedio svoj džeparac i kupovao knjige u knjižarama ili na Međunarodnom sajmu knjiga u Kairu, koji sam posjećivao svake godine. Moje čitanje pokrivalo je razne oblasti: religijske, političke, historijske, geografske, naučne i druge, i to mi je kasnije pomoglo u pisanju knjiga kada sam odrastao.
Moje znanje o džihadu počelo je čitanjem, posebno praćenjem arapskih i afganistanskih mudžahedina u Afganistanu. Bio sam impresioniran njima, iako su bili malobrojniji i manje moćni. Kako su se mogli suprotstaviti velikim silama tog vremena i nanijeti velike gubitke Rusima? Nadao sam se da ću biti s njima u tim mladim godinama i sanjao sam o džihadu s njima kad odrastem. Međutim, ova okupacija je završila 1989. godine, nakon što sam završio osnovnu školu, kada sam imao oko petnaest godina. Nakon toga, osjećao sam se razočarano zbog unutrašnjih borbi između mudžahedina. U to vrijeme nisam želio biti s njima, jer sam borbu među njima smatrao samo iskušenjem koje bismo trebali izbjegavati.
Završio sam osnovnu školu i moja posvećenost molitvi i razmišljanju o Bogu i tome kako podržati Njegovu religiju se povećala. Tokom odmora u školi, redovno sam klanjao podnevni namaz u džematu u školskoj džamiji i slušao vjerske lekcije nakon molitve.
Svojim džeparcem sam kupovao novine Al-Muslimun, sedmične novine koje se objavljuju iz Saudijske Arabije. Izvještavale su o uvjetima života muslimana širom svijeta. Preko ovih novina saznao sam o uvjetima života muslimana na Filipinima, Kašmiru, Istočnom Turkestanu u Kini, Islamskim republikama Sovjetskog Saveza, Čečeniji i Bosni i Hercegovini. Čak sam pisao novinama pitajući kako mogu otići u Bosnu i Hercegovinu da tamo vodim džihad, ali nisam dobio odgovor. U to vrijeme sam također zvao pakistansku ambasadu da ih zamolim da mi dozvole da putujem u Kašmir kako bih vodio džihad protiv indijske okupacije, ali me je iznenadio egipatski službenik koji mi je rekao da nemaju ono što tražim. Razmišljao sam i o putovanju u Čečeniju.

Bosanski rat koji je započeo u martu 1992. godine bio je prekretnica u mom životu. Osjećao sam da ne mogu ništa učiniti da pomognem ovim muslimanima. Osjećao sam se tužno kada sam čitao o masovnim masakrima, silovanjima muslimanskih žena i drugim tragedijama. Postajao sam još tužniji i frustriraniji kada nisam naišao na očekivani odgovor muslimanskih vlada i naroda da zaustave ovu tragediju. Štedio sam svoj džeparac i donirao ga Islamskom komitetu za pomoć. Išao sam u Dar Al-Hikmu poslije škole da doniram bosanskim muslimanima, ali uprkos tome, osjećao sam da zaostajem za njima.
Planirao sam putovati u Asuan, zatim u Sudan, a potom u Bosnu. U tom trenutku, nisam mogao shvatiti da bih lako mogao biti uhapšen jer nisam planirao ovu avanturu ni sa kim drugim. Ovo je bio individualni čin, jer nisam znao ni za jednu grupu ili organizaciju u Egiptu koja je slala mudžahedine u Bosnu. Stoga je moja odluka bila spontana i nepromišljena zbog moje mlade dobi, jer tada nisam imao više od devetnaest godina, a nisam čak ni imao pasoš za putovanje.
Nakon ove odluke, napisao sam pismo porodici i ostavio ga na stolu. Uzeo sam torbu s odjećom i izašao iz kuće, a da iko od moje porodice nije znao. Otišao sam na željezničku stanicu i rezervisao kartu za drugu klasu do Asuana. To je bio prvi put da sam se vozio vozom. Kada sam se ukrcao u voz, iznenadila me velika gužva i nije bilo mjesta za mene. Primijetio sam neke putnike kako sjede na mjestu predviđenom za odlaganje prtljaga na vrhu putničkih sjedišta, pa sam se popeo na sjedišta i sjeo s njima. Nakon što sam satima patio i nakon što je moja karta nekoliko puta provjerena, jedan od kontrolora karata mi je prije dolaska u Asuan rekao da sam s putnicima treće klase i da imam svoje mjesto u klimatiziranom sjedištu druge klase. Bio je iznenađen što sam u trećoj klasi, ali sam ostao u trećoj klasi dok nisam stigao u Asuan.
Svoje putovanje u Asuan smatrao sam svojevrsnom selidbom Allahu i Njegovom Poslaniku (mir neka je s njim). Osjećao sam da sam nagrađen za ovo putovanje, tako da nisam bio tužan. Nakon dolaska u Asuan, rezervirao sam krevet u omladinskom hostelu. Dan kasnije, rekao sam sebi da moram razgovarati sa svojom porodicom kako bih ih uvjerio u vezi sa svojim zdravljem. Kada sam ih nazvao, iznenadio sam se kad sam ih zatekao kako se slome i plaču zbog moje razdvojenosti. Osjećao sam se tužno i pitao sam: "Kako sam ovo učinio svom ocu i majci?" Nakon što su insistirali da znaju gdje se nalazim, rekao sam im da sam u Asuanu i molili su me da se ponovo vratim kući. Vratio sam se kod njih i shvatio da neću moći da se bavim džihadom dok ne upišem jedan od vojnih fakulteta kako bih imao priliku da se bavim džihadom protiv Izraela. Vjerovao sam da mir s Izraelom neće dugo trajati, ali na kraju nisam imao priliku da se bavim džihadom.
U ovoj fazi svog života, nikada nisam razmišljao o pridruživanju Muslimanskoj braći, selefijama ili bilo kojoj drugoj grupi. Sve o čemu sam razmišljao bilo je o borbi u bilo kojoj zemlji u kojoj su muslimani progonjeni, i to je to. Nisam razmišljao o borbi protiv muslimana koji su se borili protiv drugih muslimana, i moje čitanje politike u to vrijeme bilo je isključivo iz tog razloga, i do sada se moje razmišljanje nije mnogo promijenilo.
Naravno, nakon što sam se pridružio vojsci, sve što sam radio držano je u tajnosti i niko nije znao za to jer sam znao da ako se saznaju misli koje mi se motaju po glavi, bio bih ili izbačen iz vojske ili uhapšen.
Moje osnovnoškolske i srednjoškolske godine bile su tmuran period u mom životu jer sam bio zabrinut zbog mnogih progonjenih muslimana, a jedino što mi je olakšalo ovu fazu života bile su vizije u kojima sam vidio Poslanika, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, i našeg Učitelja Isusa, mir neka je s njim, te neke druge vizije.
Naravno, neki će reći: „O kakvim si to glupostima razmišljao i radio?“ Ali ovo je bio dio mog života kada sam bio mlad i ne stidim se toga. Kad bih se mogao vratiti u prošlost, i dalje bih pokušavao boriti se u džihadu. Možda se ne bih pridružio vojsci i čekao bih da odrastem kako bih mogao putovati i boriti se u bilo kojoj zemlji u kojoj su muslimani progonjeni, umjesto da uzalud trošim život do sada, a da nisam ostvario svoj san o borbi u džihadu i postizanju šehida.
I ko god komentariše i kaže mi zašto ne ideš putovati i boriti se, a ne daš nam novac, reći ću mu da mi pošalje kartu i olakša mi putovanje u Burmu, na primjer, kako bih se mogao tamo boriti.