Bitka kod Toursa

Kršćanski terorista koji je ubio nenaoružane muslimane u džamiji na Novom Zelandu napisao je na cijevi svoje puške "Charles Martel". To ukazuje na to da je dobar čitalac historije. Nažalost, mi muslimani ne čitamo svoju historiju, a većina nje se ne uči u našim školama. Dio naše historije je iskrivljen, bilo namjerno ili iz neznanja. Stoga moramo znati svoju historiju i priču o Charlesu Martelu, čije je ime napisano na pušci koja je ubila nenaoružane muslimane.

Bitka kod Toursa, poznata i kao Bitka kod Poitiersa, odigrala se između muslimanskih snaga predvođenih Abd al-Rahmanom al-Ghafiqijem i franačkih snaga predvođenih Charlesom Martelom. Muslimani su u ovoj bici poraženi, a njihov komandant je poginuo. Ovaj poraz zaustavio je muslimansko napredovanje prema srcu Evrope.

prije bitke
Godine 112. po hidžri / 730. godine nove ere, Abd al-Rahman al-Ghafiqi je imenovan za guvernera Andaluzije. Ugušio je pobune u Andaluziji između Arapa i Berbera i radio na poboljšanju sigurnosne i kulturne situacije u zemlji.
Međutim, ovu stabilnost i red koji su se uspostavili u Andaluziji narušili su pokreti Franaka i Gota i njihove pripreme za napad na islamske položaje na sjeveru. Čovjek poput Al-Ghafiqija, veliki vjernik i borac, nije mogao šutjeti. Sjećanja na poraz Toloshe i dalje su ga proganjala i čekao je pravu priliku da izbriše njene posljedice. Sada kada je došla, morao ju je iskoristiti i pripremiti se za nju na najbolji mogući način. Izjavio je svoju namjeru da osvoji, a borci su hrlili k njemu iz svih pravaca dok nisu dostigli broj od pedeset hiljada ljudi.

Plan kampanje
Početkom 114. godine po Hidžri / 732. godine nove ere, Abd al-Rahman je okupio svoje trupe u Pamploni, sjeverno od Andaluzije, i s njima prešao preko Albertovih planina te ušao u Francusku (Galiju). Uputio se na jug prema gradu Aral, koji se nalazi na rijeci Roni, jer je odbio platiti danak i nije ga poslušao. Osvojio ga je nakon velike bitke. Zatim se uputio na zapad prema Vojvodstvu Akvitanija i postigao odlučujuću pobjedu na obalama rijeke Dordogne, razbivši njegovu vojsku. Vojvoda Odo bio je prisiljen povući se sa svojim snagama na sjever, ostavljajući svoj glavni grad, Bordeaux, muslimanima da uđu kao osvajači. Država Akvitanija bila je potpuno u rukama muslimana. Al-Ghafiqi je krenuo prema rijeci Loari i uputio se prema gradu Toursu, drugom gradu vojvodstva, u kojem se nalazila crkva Svetog Martina, koja je u to vrijeme bila izuzetno poznata. Muslimani su napali grad i preuzeli kontrolu nad njim.
Vojvoda Odo nije imao drugog izbora nego da potraži pomoć od Merovinške države, čiji su poslovi bili u rukama Karla Martela. Odazvao se pozivu i požurio mu u pomoć, budući da se prethodno nije obazirao na muslimanske pokrete u južnoj Francuskoj zbog spora koji je postojao između njega i Oda, vojvode od Akvitanije.

Franačka spremnost
Karlo Martel je u svom zahtjevu za pomoć pronašao priliku da proširi svoj utjecaj na Akvitaniju, koja je bila u rukama njegovog rivala, i da zaustavi muslimansko osvajanje nakon što mu je počelo prijetiti. Odmah je krenuo i nije štedio trud u pripremama. Poslao je po vojnike odasvud, a dočekali su ga snažni, grubi vojnici koji su se borili gotovo goli, pored njegovih vlastitih vojnika, koji su bili jaki i iskusni u ratovima i nesrećama. Nakon što je Karlo Martel završio svoje pripreme, krenuo je sa svojom ogromnom vojskom, koja je brojem bila veća od muslimanske vojske, tresući zemlju drhtanjem, a ravnice Francuske odjekivale su zvukovima i vriskom vojnika sve dok nije stigao do južnih livada rijeke Loire.

Bitka
Muslimanska vojska je završila svoje napredovanje prema ravnici između Poitiersa i Toursa nakon što je zauzela dva grada. U to vrijeme, vojska Charlesa Martela je stigla do Loire, a da muslimani nisu primijetili dolazak njegove prethodnice. Kada je Al-Ghafiqi htio jurišati preko rijeke Loire kako bi se susreo sa svojim protivnikom na njenoj desnoj obali prije nego što je završio pripreme, Martel ga je iznenadio svojim masivnim snagama koje su brojčano nadmašivale muslimansku vojsku. Abd al-Rahman je bio prisiljen povući se u ravnicu između Poitiersa i Toursa. Charles je prešao rijeku Loire sa svojim snagama i ulogorio se sa svojom vojskom nekoliko milja od Al-Ghafiqijeve vojske.
Bitka se odvijala na toj ravnici između dvije strane. Tačna lokacija bojnog polja nije poznata, iako neki izvještaji sugeriraju da se dogodila u blizini rimskog puta koji povezuje Poitiers i Chatel, na mjestu dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Poitiersa zvanom Al-Balat, riječ koja u Andaluziji znači palača ili tvrđava okružena vrtovima. Stoga je bitka u arapskim izvorima nazvana Al-Balat Al-Shuhada (Palata mučenika) zbog velikog broja muslimana koji su u njoj poginuli. U evropskim izvorima naziva se Bitka kod Tours-Poitiersa.
Borbe između dvije strane izbile su krajem ša'bana 114. hidžre / oktobra 732. godine nove ere i trajale su devet dana do početka ramazana, bez da je bilo koja strana postigla odlučujuću pobjedu.
Desetog dana izbila je velika bitka, u kojoj su obje strane pokazale najveću hrabrost, izdržljivost i postojanost, sve dok Franci nisu počeli posustajati i dok se nisu pojavili znaci pobjede za muslimane. Kršćani su znali da islamska vojska ima mnogo plijena koji je stekla u bitkama tokom napredovanja od Andaluzije do Poitiersa, a taj plijen je opterećivao muslimane. Običaj Arapa bio je da nose svoj plijen sa sobom, smještajući ga iza svoje vojske sa garnizonom koji ih štiti. Kršćani su to shvatili i uspjeli su udariti na muslimane fokusirajući se na ovu stranu. Okupirali su ih s leđa sa strane garnizona zaduženog za čuvanje plijena. Muslimani nisu shvatili kršćanski plan, pa su se neke od njihovih divizija okrenule da zaštite plijen, te je tako sistem islamske vojske bio poremećen, jer se jedna divizija okrenula da zaštiti plijen, a druga se borila protiv kršćana sprijeda. Muslimanski redovi su se poremetili, a jaz kroz koji su Franci prodirali se proširio.
Al-Ghafiqi je pokušao uspostaviti red, preuzeti kontrolu nad situacijom i oživjeti entuzijazam među svojim vojnicima, ali smrt mu nije pomogla nakon što ga je pogodila zalutala strijela koja mu je oduzela život, te je pao kao šehid na bojnom polju. Muslimanski redovi su postajali sve neredniji, a panika se širila među vojskom. Da nije bilo ostataka postojanosti, žarke vjere i želje za pobjedom, muslimane bi zadesila velika katastrofa suočenih s vojskom koja ih je brojčano nadmašila. Muslimani su čekali do mraka, a zatim su iskoristili priliku mraka i povukli se u Septimaniju, ostavljajući svoje stvari i većinu plijena kao plijen neprijatelju.
Kada je svanulo jutro, Franci su ustali da nastave borbu, ali nisu pronašli nijednog muslimana. Na mjestu nisu zatekli ništa osim potpune tišine, pa su oprezno napredovali prema šatorima, nadajući se da se u tome krije neka trik. Zatekli su ih prazne, osim ranjenika koji se nisu mogli pomaknuti. Odmah su ih poklali, a Karlo Martel bio je zadovoljan povlačenjem muslimana. Nije se usudio da ih progoni i vratio se sa svojom vojskom na sjever odakle je došao.

Razlozi za poraz
Mnogi faktori su se kombinirali kako bi doveli do ovog sramotnog rezultata, uključujući:
1 - Muslimani su prešli hiljade kilometara otkako su napustili Andaluziju, iscrpljeni su neprekidnim ratovima u Francuskoj, te su bili iscrpljeni maršem i kretanjem. Tokom ovog putovanja, nije im stiglo pojačanje koje bi obnovilo vitalnost vojske i pomoglo joj u njenoj misiji, jer je udaljenost između njih i centra Kalifata u Damasku bila velika. Dakle, u svom maršu kroz regije Francuske, bili su bliži mitskim pričama nego historijskim događajima. Cordoba, glavni grad Andaluzije, nije mogla pomoći vojsci, jer su mnogi arapski osvajači bili raspršeni po njenim regijama.
2- Muslimanska želja da zaštite plijen. Uzvišeni Bog u Svojoj Plemenitoj Knjizi kaže: „O ljudi, zaista je Božije obećanje istina, zato ne dopustite da vas ovozemaljski život zavara i ne dajte se prevariti o Allahu od strane Varalice.“ [Fatir: 5] Primjetno je da su muslimani bili prevareni ovim ovozemaljskim životom koji im se otvorio, pa su se za njega takmičili. Prenosi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenose El-Buhari i Muslim, od Amra ibn Awfa El-Ensarija, radijallahu alejhi ve sellem, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Allaha, ne bojim se siromaštva za vas, nego se bojim da će vam svijet biti olakšan kao što je bio olakšan onima koji su bili prije vas, i da ćete se za njega takmičiti kao što su se oni takmičili za njega, i da će vas uništiti kao što je uništio njih.“
Božji zakon o Njegovom stvaranju je da ako se svijet otvori muslimanima i oni se takmiče za njega kao što su se narodi prije njih takmičili za njega, onda će to uništiti i njih, baš kao što je uništilo te prethodne narode. Uzvišeni Bog kaže: „Nikada nećete pronaći nikakvu promjenu na Allahovom putu, niti ćete ikada pronaći nikakvu promjenu na Allahovom putu“ (Fatir: 43).

Rezultati bitke
Mnogo je rečeno o ovoj bici, a evropski historičari su je okružili pretjeranim interesom, tretirajući je kao odlučujuću bitku. Tajna njihovog interesa je jasna; većina njih smatra da je spasila Evropu. Edward Gibbon, u svojoj knjizi "Pad Rimskog carstva", kaže o ovoj bici: "Spasila je naše britanske očeve i naše francuske susjede od jarma građanskog i vjerskog Kur'ana, sačuvala slavu Rima i ojačala odlučnost kršćanstva."
Sir Edward Creasey kaže: „Velika pobjeda koju je Karlo Martel ostvario nad Arapima 732. godine nove ere stavila je odlučujući kraj arapskim osvajanjima u Zapadnoj Evropi i spasila kršćanstvo od islama.“
Druga grupa umjerenih historičara vidi ovu pobjedu kao veliku katastrofu koja je zadesila Evropu, lišivši je civilizacije i kulture. Gustave Le Bon u svojoj poznatoj knjizi *Civilizacija Arapa*, koju je Adel Zuaiter precizno i elokvenciozno preveo na arapski, kaže: „Da su Arapi preuzeli Francusku, Pariz bi postao poput Cordobe u Španiji, centar civilizacije i nauke, gdje bi čovjek s ulice mogao čitati, pisati, a ponekad čak i komponovati poeziju, u vrijeme kada evropski kraljevi nisu mogli napisati svoja imena.“
Nakon Bitke kod Toursa, muslimanima nije pružena druga prilika da prodru u srce Evrope. Pogodile su ih podjele i izbijanje sukoba, u vrijeme kada su kršćanske snage bile ujedinjene i ono što su nazvali pokretom rekonkviste, zauzimajući gradove i baze u rukama muslimana u Andaluziji.

Zašto smo bili sjajni
Knjiga (Nezaboravni dani... Važne stranice iz islamske historije) autora Tamera Badra