Sedmi križarski rat protiv Egipta

Razlozi za Sedmu kampanju
Prevladavajuća ideja u Evropi od sredine dvanaestog stoljeća nove ere bila je da sve dok Egipat održava svoju snagu i moć, nema načina da križarski ratovi uspiju i povrate Jerusalem od muslimana, koji su uspjeli da ga povrate od križara po drugi put 642. hidžre / 1244. godine nove ere od ruke kralja Al-Saliha Ayyuba. Franci su obnovili citadelu u Jerusalemu nakon smrti kralja Al-Kamila 635. godine po hidžri, što znači da su prekršili uslove ugovora i primirja između njih i muslimana koje je kralj Al-Kamil potpisao s njima 626. hidžre / 1229. godine. Muslimani su je opsjedali i osvojili, te uništili citadelu 637. hidžre / 1240. godine nove ere, što znači da je ostala u rukama križara oko jedanaest godina otkako im je Al-Kamil predao Jerusalem. To je bio razlog koji je doveo do Sedmog križarskog rata koji je predvodio Luj IX protiv Egipta, kampanje za koju se kršćanski Zapad pripremao u koordinaciji između pape Inocenta IV i francuskog kralja Luja IX, a vjerski sabor u Lyonu svjedočio je pozivu na to 646. godine po Hidžri / 1248. godine nove ere.

Savez koji se nije ostvario
Cilj kampanje nije bio samo ponovno zauzimanje Jerusalema ili napad na Egipat, budući da je on bio važna vojna baza i ključ Jerusalema. Cilj je bio i nategnuti cilj: formiranje kršćansko-paganskog saveza između križara i Mongola, koji bi s jedne strane uništio Ajubidsku državu u Egiptu i Levantu, a s druge strane okružio i opkolio islamski svijet s istoka i zapada.
Papin plan zasnivao se na križarskim ratovima koji bi napali arapsku regiju s obala Mediterana i započeli svoj vojni program okupacijom Damiette, najvažnije luke u istočnomediteranskom bazenu u to vrijeme. Istovremeno, mongolske snage bi napredovale s istoka kako bi pokrenule napad na islamsku regiju. Varvarske mongolske snage uspjele su izvršiti invaziju na istočnu stranu islamskog svijeta.
Papa Inocent IV poslao je dva poslanstva Mongolima kako bi ostvario ovaj cilj, ali ona nisu bila krunisana uspjehom. Veliki kan Mongola imao je druge ideje. Poslao je poruku papi tražeći od njega da prizna njegov suverenitet i proglasi svoju pokornost njemu i kraljevima Evrope. Čak ga je zamolio da dovede sve kraljeve Evrope na svoj dvor da plate danak, smatrajući ga Velikim kanom Tatara i gospodarom cijelog svijeta.
Neuspjeh projekta saveza križara i Mongola nije ništa promijenio. Krstaški rat je isplovio u jesen 646. hidžre / 1248. godine nove ere iz francuske luke Marseille do ostrva Kipar i tamo se zadržao neko vrijeme. Zatim je odatle isplovio u proljeće sljedeće godine, 647. hidžre / 1249. godine nove ere, i nakon što se dobro pripremio, otplovio je prema egipatskoj obali. Broj njegovih ljudi dostigao je oko pedeset hiljada vojnika, na čelu kojih su bila braća francuskog kralja: Karlo Anžujski i Robert od Artauda.

Priprema i oprema
Al-Salih Ayyub je saznao za vijest o ovom pohodu dok je bio u Levantu. Čuo je o okupljanju križarskih snaga na Kipru i njihovim pripremama za invaziju i zauzimanje Egipta. Vratio se u Egipat uprkos bolesti i počeo sređivati svoje vojne poslove.
Kada je Al-Salih Ayyub saznao da će grad Damietta biti preferirana ruta križara za invaziju na Egipat, ulogorio je svoje vojske južno od njega u gradu "Ashmoum Tanah", koji se danas zove "Ashmoun al-Ruman" u sjevernom Egiptu. Naredio je da se grad utvrdi i poslao je u njega vojsku predvođenu princom Fakhr al-Din Yusufom, naredivši mu da se ulogori na njegovoj zapadnoj obali kako bi spriječio neprijatelja da se iskrca na obalu. Ulogorio se tamo nasuprot grada, a Nil je bio između njega i grada.
Krstaška flota stigla je do egipatskih voda kod Damiette 20. Safara 647. AH / juna 1249. n.e. Sljedećeg dana, krstaši su se iskrcali na zapadnoj obali Nila. Izbili su sukobi između njih i muslimana, nakon čega su se princ Fahr al-Din i njegove snage zadužene za zaštitu grada povukli u sultanov logor u Ashmum Tanahu.
Kada su stanovnici Damiette vidjeli kako se garnizon povlači, pobjegli su u strahu i panici, ostavljajući most koji je spajao zapadnu obalu s Damiettom na mjestu. Križari su ga prešli i lako zauzeli grad. Tako je Damietta pala u ruke snaga Sedmog križarskog rata bez borbe.
Al-Salih Ayyub je primio vijest o padu Damiette sa mješavinom bola i ljutnje. Naredio je premještanje određenog broja vitezova u bijegu i ukorio princa Fakhr al-Dina zbog njegovog nemara i slabosti. Bio je prisiljen premjestiti svoj logor u grad Mansouru. Ratni brodovi bili su stacionirani na Nilu prema gradu, a grupe mudžahedina koji su pobjegli iz Levanta i islamskog Magreba hrlile su u grad.
Stvar se svodila na napade koje su muslimanski fedaijini poduzimali na križarski logor i otimali svakoga koga su mogli dohvatiti. Smišljali su metode koje su izazivale zaprepaštenje i divljenje. Jedan takav primjer bio je muslimanski mudžahed koji je izdubio zelenu lubenicu, stavio glavu unutra, a zatim zaronio u vodu dok se nije približio križarskom logoru. Neki od boraca su mislili da je lubenica koja pluta u vodi, ali kada je sišao da je uzme, muslimanski fedaijini su ga oteli i doveli kao zarobljenika. Povorke križarskih zarobljenika su se umnožile ulicama Kaira na način koji je povećao entuzijazam ljudi i podigao moral boraca do neba.
U međuvremenu, egipatska mornarica opkolila je ekspedicijske snage i presjekla im linije snabdijevanja kod Damiette. Ova situacija se nastavila šest mjeseci nakon dolaska ekspedicije, dok je Luj IX čekao dolazak svog brata, grofa od Poitiersa, u Damiettu. Kada je stigao, kralj je održao ratno vijeće kako bi osmislio plan napada, a oni su odlučili krenuti prema Kairu. Njihove snage su napustile Damiettu u subotu, 12. šabana 647. godine po hidžri / 20. novembra 1249. godine, a njihovi brodovi plovili su uz njih na rukavcu Nila. Krstaški garnizon ostao je u Damietti.

Smrt kralja Al-Saliha
Dok je križarski rat bio u punom jeku, kralj As-Salih Ayyub je umro u noći petnaestog šabana 647. godine po hidžri / 22. novembra 1249. godine nove ere. Njegova supruga, Shajarat al-Durr, preuzela je državne poslove nakon što je prikrila vijest o njegovoj smrti, bojeći se razdora među muslimanima. Istovremeno, poslala je poruku svom posinku i nasljedniku, Turan Šahu, pozivajući ga da napusti Hisn Kaifu, blizu iračke granice, i požuri s povratkom u Egipat kako bi preuzeo prijestolje i naslijedio svog oca.
Vijest o smrti kralja As-Saliha Ayyuba procurila je do križara, pa su počeli da se sele. Napustili su Damiettu i marširali na jug duž istočne obale Nila do rukavca Damiette, a njihovi brodovi su se kretali uz njih u Nilu, sve dok nisu stigli do Ašmumskog mora ili kanala, danas poznatog kao "Malo more". S njihove desne strane bio je rukavac Nila, a ispred njih Ašmumski kanal, koji ih je odvajao od muslimanskih logora smještenih u blizini grada Mansure.
Da bi nastavili marš, križari su morali preći ogranak Damietta ili Ashmumski kanal. Luj IX je odabrao kanal i prešao ga uz pomoć nekoliko izdajnika. Muslimani nisu bili svjesni da su križari upali u njihov logor. Panika se proširila među egipatskim vojnicima, a križari, predvođeni Robertom Artoisom, napali su jedna od vrata Mansoure. Uspjeli su ući u grad i počeli su ubijati Egipćane desno i lijevo sve dok njihova prethodnica nije stigla do vrata same sultanove palače. Raširili su se po uličicama grada, gdje su ljudi počeli bacati kamenje, cigle i strijele na njih.
Dok su bili u tom stanju, misleći da je pobjeda u njihovim rukama, stvarnost, a ne iluzija, i dok su im duše bile umirene ovim uspjehom i trijumfom, Bahri Mameluci, predvođeni "Baybarsom al-Bunduqdarijem", napali su križare dok su bili u svom zanosu i aroganciji, 4. Zul-ki'de 647. hidžre / 8. februara 1250. godine. Njihova pobjeda se pretvorila u poraz, a Mameluci su ih ubijali brojnim masakrama dok ih gotovo nisu istrijebili, uključujući i samog grofa Artoisa.
Dan nakon Bitke kod Mansoure, princ Faris al-Din Aktai, vrhovni komandant egipatske vojske, održao je ratno vijeće na kojem je svojim oficirima pokazao kaput grofa Artoisa, vjerujući da je kraljev. Objavio je da kraljeva smrt zahtijeva hitan napad na križare, opravdavajući to riječima: "Narod bez kralja je tijelo bez glave i od njega nema opasnosti." Stoga je najavio da će bez oklijevanja napasti križarsku vojsku.
U zoru u petak, 8. Zul-kaide 647. hidžre / 11. februara 1250. godine, egipatska vojska je započela napad na franački logor, ali je kralj Luj uspio održati svoje položaje nakon što je pretrpio teške gubitke. Tako je završena Druga bitka kod Mansure. Ovo je bila bitka nakon koje su križari shvatili da ne mogu ostati na svojim položajima i da se moraju povući u Damiettu prije nego što bude prekasno.
Turan Šah i njegov plan
Nije prošlo mnogo dana nakon ove bitke, a Turan Šah je stigao 23. Zul-Ki'da 647. AH / 27. februara 1250. n.e. Preuzeo je komandu nad vojskom i počeo pripremati plan da prisili kralja Luja IX na predaju presjecanjem francuske linije povlačenja. Naredio je da se nekoliko demontiranih brodova preveze na kamilama i istovari iza križarskih linija u Nilu.
Na taj način, egipatske flote su mogle napasti križarske brodove natovarene namirnicama i hranom, zaplijeniti ih i zarobiti one na njima. To je dovelo do pogoršanja situacije Francuza, s glađu u njihovom logoru i širenjem bolesti i epidemija među vojnicima. Luj IX je tada zatražio primirje i predaju Damiette u zamjenu za krstaše da zauzmu Jerusalem i neka od obalnih područja Levanta. Egipćani su to odbili i insistirali na nastavku džihada.
Krstaši nisu imali drugog izbora nego da se povuku u Damiettu pod okriljem tame. Kralj je naredio uklanjanje mosta preko Ašmumskog kanala, ali su bili žurni i zaboravili su prerezati most. Egipćani su ga odmah prešli u srijedu, 3. muharema, 648. hidžre / aprila 1250. godine. Progonili su krstaše i progonili ih do Faraskura, opsjedajući ih sa svih strana i napadajući ih poput groma. Ubili su ih više od deset hiljada, a zarobili desetine hiljada. Među zarobljenicima bio je i sam kralj Luj IX, koji je zarobljen u selu "Minja Abdullah" sjeverno od grada Mansure. Prebačen je u kuću sudije Fahr al-Dina ibn Lukmana, gdje je ostao zarobljenik. Kralju Luju IX nametnuti su strogi uslovi da se otkupi iz zarobljeništva, uključujući i to da se otkupi sa osamsto hiljada zlatnih dinara, od kojih će polovinu platiti odmah, a drugu polovinu u budućnosti kao naknadu za štetu koju je nanio Egiptu. Turan Šah je trebao držati križarske zarobljenike dok... Preostali dio otkupnine nije plaćen, uz puštanje muslimanskih zarobljenika, predaju Damiette muslimanima, desetogodišnje primirje između dvije strane i obećanje da se više neće vraćati u Egipat. Polovina otkupnine je prikupljena s mukom, a kralj Luj IX je pušten i dozvoljeno mu je da napusti Egipat. Otputovao je u Acre, a zatim se vratio u svoju zemlju.

Krstaški historičar Matthew Paris izražava razmjere boli koju su križari osjećali nakon poraza u Egiptu, rekavši: „Cijela kršćanska vojska je rastrgana u Egiptu, nažalost! Sastojala se od francuskih plemića, vitezova hospitalaca, Teutonaca Svete Marije i vitezova Svetog Lazara.“

Sedmi križarski rat bio je posljednji veliki križarski rat protiv Egipta, a križari nikada nisu uspjeli povratiti Jerusalem. Ova pobjeda je utrla put Bahri Mamelucima, koji su hrabro pružili otpor križarskom ratu, da uspostave svoju državu na ruševinama Ajubidske države u Egiptu. Jedva mjesec dana nakon ove pobjede, Mameluci su ubili Turan Šaha i postavili Šadžar al-Durr za egipatsku sultaniju. Ovo je označilo zoru ere Mamelučkih sultana u Egiptu i Levantu.

Zašto smo bili sjajni

Knjiga (Nezaboravne države) iz poglavlja o Ajubidskoj državi, koju je napisao Tamer Badr