Osvajanja Italije

Muslimani su dva puta napali Cezarov grad i, nažalost, u islamskim izvorima postoji malo informacija o ovim i sličnim invazijama. To je zato što su većinu ovih invazija izveli dobrovoljni mudžahedini, nezavisno od vlasti Kalifata. Zbog toga muslimanski historičari nisu bili svjesni većine ovih herojskih djela i osvajanja. Većina informacija o ovim invazijama potiče iz evropskih izvora.

Suština ovog velikog epa je da su dobrovoljni mudžahedini, nakon međusobnog savjetovanja, odlučili da napadnu grad Rim. Predstavili su ideju vladi Sicilije i njenom guverneru, Al-Fadl ibn Ja`faru Al-Hamadhaniju. On je, zauzvrat, stvar proslijedio tadašnjem aglabidskom princu, Abu al-Abbasu Muhammadu ibn al-Aghlabu. Njemu se svidjela ideja i on je mudžahedinima obezbijedio određene količine opreme, namirnica i ljudi. Pomorska kampanja krenula je 231. godine po Hidžri / 846. godine nove ere prema obalama Italije sve dok nije stigla do ušća rijeke Tevere, gdje se Rim nalazi na kraju ove rijeke. U to vrijeme, zidine grada Rima nisu obuhvatale cijeli stari grad. Umjesto toga, vjerski okrug, koji je sadržavao poznate crkve Petra i Pavla, te veliku grupu hramova, svetišta i drevnih grobnica, bio je izvan zidina. Bio je ostavljen nečuvan, jer su kršćani mislili da je to sveto područje zaštićeno nebom. Mudžahedini su napali taj okrug i zaplijenili sva njegova blaga, koja su bila neopisiva. Zatim su opsjedli grad Cezara, a grad je bio na rubu pada. Papa Sergije je bio prestravljen. Rimski papa je u to vrijeme bio upozoren na sveobuhvatni napad i poslao je pozive u pomoć kraljevima i prinčevima Evrope. Franački car u to vrijeme, Luj II, preuzeo je inicijativu i poslao veliku kampanju svojih vojnika da spase Rim i njegove crkve. Zbog neslaganja koja su nastala među samim vođama muslimanske kampanje, muslimani su prekinuli opsadu i vratili se na Siciliju natovareni plijenom i zarobljenicima.

Ovaj smjeli pokušaj muslimanskih mudžahedina otkrio je slabost i krhkost odbrane grada Rima, koji je nekada bio prijestolnica antičkog svijeta i centar globalnog kršćanstva. Muslimani su odlučili pokušati ponovo dok se ne ukaže prilika. To se dogodilo 256. godine po hidžri / 870. godine nove ere, uz snažnu podršku tadašnjeg aglabidskog princa, Muhammeda ibn Ahmada ibn al-Aghlaba. Ovaj princ je godinu dana ranije uspio osvojiti otok Maltu, 255. godine po hidžri / 869. godine nove ere. Njegove ambicije su porasle da postigne čast osvajanja Rima. Zaista, flote mudžahedina susrele su se s flotama Aglabida i nastavile su istom rutom kao i u prethodnoj kampanji sve dok nisu stigle do ušća rijeke Tevere. Papa Rima u to vrijeme, Lav IV, naučivši lekciju iz prethodne invazije, požurio je i zatražio od flota Genove i Napulja da odbiju muslimansku pomorsku kampanju protiv Rima. Između dvije strane izbila je velika pomorska bitka u blizini voda luke Ostija, u kojoj su muslimani gotovo uništili kršćanske flote. Da nije bilo silovite morske oluje koja je pogodila Ostiju, borbe bi prestale.

Ova snažna oluja nije odvratila muslimane i uprkos velikim gubicima kao posljedica oluje, insistirali su na nastavku invazije i opsjedali grad najvećom silom sve dok nije bio na rubu pada. To je potaknulo papu Ivana VIII, koji je naslijedio Lava IV, koji je umro od tuge zbog katastrofa koje su nanijele kršćanstvu, da se pokori uvjetima muslimana i da im plaća godišnji danak od dvadeset pet hiljada miskala srebra. Ovo je imalo težak utjecaj na kršćanske nacije općenito, a posebno na Evropu, jer kako bi papa mogao plaćati danak muslimanima? Ali ovo je utvrđena historijska istina, koja je van svake sumnje. To je nešto što su neprijatelji svjedočili i zapisali u svojim knjigama, iako ih to sramoti i žalosti. To je također jedna od scena ponosa, dostojanstva i herojstva u prošlosti, o čemu muslimani sada trebaju učiti i od čega trebaju imati koristi.

Zašto smo bili sjajni
Knjiga (Nezaboravne zemlje) autora Tamera Badra